Sjećanje na mučenika fra Svetislava Markotića

Ova svetopisamska izreka (Izl 11,11) označuje spremnost srca i mentalni sklop nakane u poduzetnim životnim akcijama. Ona se doslovno ispunila na mladomisniku fra Svetislavu Markotiću, nadobudnom franjevcu i članu Hercegovačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.
To su mogli posvjedočiti svi s kojima se on u životu susretao. I njegovo ime simbolizira dobrotu kojom je obilovao i prerano u vječnost otišao.

Ante (fra Svetislav) se rodio 7. svibnja 1921. u plodnim predjelima sela Grabovnika, okupana bistrom vodom rijeke Trebižata (Mladi), župnoj filijali sela Vitina u Hercegovini. Potjecao je iz ugledne obitelji koja je zračila kršćanskim katoličkim životom i služila kao uzor svojim susjedima. Otac Ilija bio je jedan od vodećih sljedbenika Stjepana Radića i njegovih slobodarskih ideja, te je stoga u obje nehrvatske državne tvorevine bio proganjan, zatvaran i zlostavljan.

S fra Svetislavom sam bio prisni prijatelj od djetinjstva, iako u životnom rasponu od nekoliko godina. Dijelili smo to prijateljstvo posebno za školskih praznika – on je osnovnu školu pohađao u Vitini – međusobno raspravljali naše probleme i bacali pogled u budućnost. On je već tada čeznuo za redovničkim životom i u sebi nosio klicu svećeništva kao ideala svoje budućnosti. Pošao je u sjemenište na Široki Brijeg upravo kada sam ja bio u šestom razredu gimnazije i spremao se za novicijat. U tajni svakidašnjice dozrijevao je u sjemeništu i uzornim vladanjem stjecao simpatije ne samo svojih profesora i odgojitelja nego i svih đaka koji su u njemu nazrijevali vjernog sljedbenika sv. Franje iz Asiza. Iz njegova velikog srca odsijevala je skromnost koja je druge osvajala. Bio je obuzet Božjom prisutnošću i opčaran njegovom dobrotom. U isto vrijeme tištilo ga je ljudsko ludilo beznađa i rasplamsana mržnja među narodima odvodila ga je u „slijepe daljine ljudskih nemira“ (Matoš u pjesmi „Jesenje veče“).

U ona nesigurna vremena novicijat i bogoslovne nauke održavali su se u raznim mjestima Hercegovine. Tako je fra Svetislav pohađao bogosloviju u Mostaru i na Humcu kod Ljubuškoga. Tada je već proživljavao zlosutne misli o vječnosti koja ga je rano ubrala kao proljetni ljiljan koji brzo procvjeta i još brže usahne. Značajno je da se fra Svetislav u mjesecu svibnju tjelesno rodio (1921.) i u svibnju godine 1945. nasilno otputovao u neizmjerna prostranstva neba. Zaređen je za svećenika 2. srpnja 1944. upravo u Vitini, jer je Mostar, sjedište biskupije, bio ugrožen od partizanskih „oslobodilaca“.

Sela ljubuškog kotara bila su dobrim dijelom ispunjena partizanskim ćelijama, koje su se spremale na osvetu protiv svojih ideoloških protivnika. Bila su to prava zmijska legla koja su nakon dolaska partizana na vlast izmiljila na površinu i izvršila prave pokolje mjesnog stanovništva. Dovoljno se sjetiti propalog širokobriješkog đaka i utjelovljenog zločinca Ivana Granića iz Šipovače koji se javno hvalio da je ubio devedest pet „ustaša“. A u njegovu susjednom selu Veljacima osnovan je godine 1945. komunistički odbor, čiji su članovi noću odvodili ljude i ubili više od dvadeset najuglednijih suseljana. Bili su to u dosegu svoje vlasti pravi i zloglasni „Idi Amini“ i „Staljini“. Slične primjere donosi u izobilju pokojni fra Janko Bubalo u svojim životnim uspomenama „Apokaliptični dani“ (Zagreb, 1992.).

U kriznim danima 1944. i 1945. pojedini svećenici lutali su po raznim mjestima Hercegovine, tražeći zaklon pred nadiranjem partizanskih čopora i njihove odmazde. Tako se svršetkom godine 1944. mladomisnik fra Svetislav Markotić našao u Vitini. Od mjesnih „oznaša“ bio je stalno provociran, a on, kao karakteran mladić i uzoran svećenik nije mogao prihvatiti „ucjenjivačku igru terora“ (kardinal Bozanić). Od mjesnih rasnih zločinaca bio je osuđen na smrt i stoga je na Badnji dan godine 1944. napustio Vitinu i otputovao na sjever prema Širokom Brijegu, gdje mu se gubi svaki trag („Apokaliptični dani“, str. 122.). Izgleda da je na putu zapao u partizanski osinjak ili se godine 1945. pridružio općem hrvatskom egzodusu u potrazi za sigurnim sidrištem na Zapadu. Navodno je ubijen u blizini Maribora u Sloveniji, gdje su se zauvijek ugasili glasovi njegove mladosti. Tada se komunistička pravda sarkastično narugala Hrvatima genocidnim ubojstvima, koja su, nažalost, do danas ostala nekažnjena.

Za ovog plemenitog mladića, svećenika i franjevca vrijede riječi iz Knjige Mudrosti: „Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio“ (4,13).