Put onih koji žele biti Kristovi

Veoma je zanimljivo promatrati odnos nas ljudi prema tjeskobi i patnji. Svi se susrećemo s tjeskobom i patnjom. Vrlo se lako može uvidjeti da današnji čovjek od patnje - bježi. Bol se doživljava kao krajnje nepoželjna stvarnost. Postoje tako različiti preparati za uklanjanje boli i patnje, pa i preparati koji uklanjaju same simptome. Izdvajaju se velika sredstva i ulažu veliki ljudski napori kako bi se tjeskoba, i s njom povezana patnja, uklonili, ili barem umanjili. Patnju svi izbjegavamo jer je po sebi neugodna. Onaj tko je podnosi, jednostavno trpi. Ona današnjem čovjeku oduzima vrijeme i zadovoljstvo u životu. Zato čovjek počesto poznaje različite načine bježanja iz takvih stanja.
Put onih koji žele biti Kristovi

Nasuprot takvom odnosu prema patnji, Bog u svojoj objavi upravo bira patnju i preko nje izvodi do vrhunca svoje objavljivanje. Ono od čega čovjek tako zazire, Bog bira kako bi pokazao svoju slavu - kabod. Slava Božja - kabod Adonai - očitovala se na Kristovu križu. To je Kristovo uzvišenje, gdje se očitovanje njegove slave dogodilo upravo u boli i trpljenju. Njegov put je i put svih onih koji žele biti njegovi. Prvi kršćani su to jako dobro shvatili, dok to danas, u ovome zimskom razdoblju Crkve u Europi i nije baš popularno, odnosno križ se nastoji izbjeći na sve moguće načine. Nešto otrpjeti postaje sve teže i teže. Izbjegavanje patnje, neizvježbanost u trpljenju čini čovjeka nesposobnim za životne izazove. To se na žalost ponajbolje vidi u obiteljskim odnosima, koji se razaraju upravo zbog nedostatka i umijeća da se nešto otrpi. Trpljenju ne može umaći nitko. Ono je zajedničko svima. Ali, svima nije zajednički način odnosa prema trpljenju.
Zadovoljavamo li svoje potrebe krivotvorinama?

Mnoge stvari koje nas okružuju, držimo važnima i bitnima, a one to u svojoj biti nisu. Na van izgledaju kao neophodne za naš život; one nam pomažu i dobro je da su tu. No, tu se može raditi o jednostavnom prividu. Ponekad ne vidimo dovoljno dobro. Da je nešto privid ili ne, nije lako razlučiti. Stvari su počesto po sebi veoma slične, zadovoljavaju neku našu unutarnju potrebu i čežnju. Unatoč tome, mogu biti samo obične krivotvorine, mogu biti tek privid onoga što nama uistinu treba, prividni put koji biramo da ostvarimo svrhu za koju smo stvoreni. Stvari nisu počesto onakve kakve nam se čine na prvi pogled. Stvar je privida u našem pogledu na zbilju. Kako se osloboditi tog privida?
Lijek za privid

Simone Weil kaže da se privid lijepi za biće, i razdvojiti ih može samo patnja. Patnja, trpljenje lijek je za privid, prema Weilovoj. Patnja može biti ta koja čisti, ona slama krive poglede i načine mišljenja. Ona nuka čovjeka na dublji uvid u zbilju, u dotadašnji život. Trpljenje je to koje može pomoći čovjeku otvarajući mu oči za ono važnije i bitnije u životu. U takvim životnim stanjima, pogled se ponajbolje bistri. Svijest o ljudskoj konačnosti i podložnosti trpljenju usmjerava čovjeka na bitno. Bez trpljenja, čovjek bi imao nerealan život. Ondje gdje nema trpljenja, vrlo se lako ostaje u zabludi, u prividnom dobru. Iskorjenjujući zabludu, ulazimo u posjed sve veće zbiljne i realne stvarnosti.
Bježati, ili ostajati s Gospodinom i rasti?

Trpljenje ne zaobilazi ni svećenika, redovnicu ili redovnika, koliko god imali Božju blizinu. Kako se odnositi prema samoći i tjeskobi koja nikad ne će zaobići onoga koji ide za Raspetim? Na tragu sličnom onom Weilove, tragu odnosa patnje i privida, krivotvorine i zbilje, nalazi se i fr. Johannes Tauler, dominikanski karizmatik i mistik uma i srca. On veli ovako o trpljenju i tjeskobi: „Zato treba izdržati tjeskobu i s tim povezanu patnju: Ostani samo kod samog sebe i ne trči prema van, trpi do kraja i ne traži ništa drugo! Mnogi, naime, to čine kad osjete ovu unutarnju bijedu: traže uvijek nešto drugo da bi izbjegli tjeskobu. Ili se tuže, ili traže savjet kod učitelja, a time još više upadaju u zbrku. Ostani gdje jesi te nipošto ne sumnjaj; poslije tame, dolazi jarko sunce, blistav dan." Tauler i Weilova imaju zajedničko rješenje za oslobađanje privida, za iskorjenjivanje zabluda i ulazak u veću zbilju života. Umijeće otrpjeti jednostavno je neophodno kako bi došlo do bilo kakvog rasta, a posebno kršćanskog. Postoji također trpljenje koje čovjeku dodjeljuje sam Bog. Božji pohod tjeskobom nije nikakva rijetkost onome tko hoda srcem za Raspetim. Cilj Božjeg pohoda je naš duhovni rast i oslobađanje našeg privida. To nije moguće bez patnje. Onaj tko to nauči, zna o čemu se radi i ne će trčati van. Ovo Taulerovo trčati prema van manifestira se na različite načine. Nije lako ostati u vlastitoj ćeliji, kako u vanjskoj, tako i u unutarnjoj u takvim stanjima. Tada se vidi od koga se prije svega traži pomoć, komu se obraćamo. Ne ostati kod sebe i htjeti se riješiti što prije tjeskobe koja nas je sustigla, znači prije svega prekinuti ono što je Bog započeo raditi na pojedincu. To prekidanje događa se na različite načine. Kad smo u tjeskobi i patnji, vidi se i realnost (ne)vjere. Tko je taj koji nam može pomoći? Ako su to prije svega ljudi u bilo kojem obliku, dogodit će se prekid puta prema onome na što nas Bog poziva. Tjeskoba i s njom povezana patnja, može biti poprilično teška. Ali, tražiti utjehu prvenstveno u ljudima - pokušati utažiti unutarnju tjeskobu odlaskom s društvom u kino, pokušati ju utažiti u piću, u seksualnosti, hrani, uvijek je krivi put. Patnju treba otrpjeti, ona je pomoć našoj preobrazbi, a ne našem uništavanju. Uvijek se tu nalazi izbor: bježati kroz život ili ostajati s Gospodinom i rasti. Ne postoji drugi put za rast. Onaj tko to obećava, ima krivotvorenu sliku o kršćanstvu.
Što je potrebno za putovanje kroz patnju?

Nije se lako dati slomiti. Svi mi od toga bježimo, izmičemo se, jer je to po sebi bolno. Slamanje je bolno, kao što je i bolno svako rađanje. Posebno je bolno ako se na to nismo barem malo naučili. Kad se iz kršćanstva ukloni dimenzija patnje, uklanja se smjer u kojem je hodao sam Raspeti. Iz životnih bolnih brazdi niče najbolji urod. Zato i jest kršćanstvo nešto sasvim strano i odbojno ovom svijetu; taj hod nikada nije posve vidljiv i jasan. Potrebna nam je vjera i ljubav. To je ono što nam je jedino potrebno za putovanje kroz tamu i patnju. Tada će naše uljanice imati dovoljno jak plamen da vidimo kamo zakoračiti sljedeće. Iz toga će izići nešto novo i lijepo.
Kad mu se primaknemo bliže...

Možda je ta tjeskoba i patnja naizvan i besmislena, možda nam je dobro i ovako? Možda se doživljavamo i nesposobnima za nešto više? Zašto to sve Bog čini? „Koga on to uči mudrosti, koga on upućuje u objavu? Zar djecu odviknutu od mlijeka odbijenu od prsiju? (Iz 28,9)" Bog se kroz povijest spasenja pokazao kao pedagog koji odgaja, ali samo one koji se daju odgajati. Iz ovoga se konteksta vidi mnogo toga. Istinski kršćanski put traži. Taj put nije lagan, ali je jedini ispravan. Kroz patnju može u čovjeku nastati nešto sasvim novo, ako on prije svega traži Božju prisutnost. Sve se okreće na dobro onima koji Njega ljube (usp. Rim 8,28). Vječni u nama samima uređuje svoj hram. To je hram u kojem On želi prebivati u svakom našem životnom stanju; On želi da bude čist, jer tu želi da prebiva njegova slava, njegova prisutnost. On je onaj koji vidi uvijek dalje i vidi više. On vidi što će tek biti kad mu se primaknemo bliže, kad se oslobodimo privida. A sve to traži vježbanje u kršćanstvu, traži da nešto pretrpimo, da ne bježimo; tako će nam tjeskoba poslužiti samo za novu stubu u boljem pogledu na zbilju.

kristofori.hr