PROPOVIJED C 4. Uskrsna nedjelja

PROPOVIJED C 4. Uskrsna nedjelja
Glas dobrog pastira

Primjedba:
Na ovu nedjelju pastira koja se tradicionalno slavi i kao «Svjetski dan molitve za duhovna zvanja», upravljen je naš pogled na opadanje duhovnog zvanja u zapadnoj Evropi. Kada mi govorimo o pozvanju, to pogađa - kao što je papa Ivan-Pavao u svom zadnjem općem pismu od siječnja podcrtao - sve krštenike na posebni način; specijalno pak mnogostruka duhovna i crkvena zvanja.
Danas bi htio upraviti posve svoj pogled na pozive svećenika, redovnica i redovnika.

Opadanje duhovnih zvanja
Sve više zajednica u zapadnoj Evropi nemaju svojeg vlastitog svećenika. Poneki svećenici tako moraju stalno voditi ili «opskrbljivati» više župa. Zajednice bivaju zbog manjka svećenika jednostavno spojene. Tako je ostalo u jednoj francuskoj biskupiji od prvenstveno 450 samostalnih župa, samo nešto oko ispod 70.
Velike institucije, kao bolnice, škole, socijana uređenja, koje su jednoć bile osnovane od redovničkih zajednica i djelomično su još od njih vođene, prelaze - zbog manjka osoblja - na druga nosilačka društva ili bivaju zatvorene.
Pristup u svećeničko sjemenište je vro oskudan već godinama u mnogim biskupijama. Mnogi redovi, napose ženski redovi, trpe od jakog prestarenja. Poneke zajednice nemaju već godinama više kandidatica. Mnogi mali počeci se niti ne zapažaju. Istovremeno se pojačavaju tjedne molitve i molitvene grupe u svim mjestima, za duhovna i crkvena zvanja.

Što je to s duhovnim zvanjem?
Zašto se odlučuje tako premalo mladih ljudi za tzv. «duhovni životni put»? Da li je to pad socijalnog stanja? Da li je to gubitak vjerovanja u sve većem sekularnom svijetu? Da li su to sve više druga - nova- crkvena zvanja koja su u zadnjim desteljećima (Bogu hvala) dobila pojačano na značenju i priraštaju (pastoralni referenti, pastoralne asistentice, stalni dijakoni) ?

Visoki socijalni prestiž
Po jednom istraživanju čuvenog Allensbach-instituta (objavljeno u njemačkom magacinu Focus-u br. 15 od 9. travnja 2001), imaju dušobrižnici i župnici, poslije liječnika, još uvijek najveći ugled na ljestvici zvanja; još prije pravnika i diplomata i sveučilišnih profesora. Na kraju ove ljestivce nalaze se učitelji osnovnih škola i žurnalisti. Usprkos ovog, još uvijek visokog ugleda, nedostaju prigodni mladi ljudi koji hoće ići putem duhovnih zvanja - u katoličkoj crkvi. Mi svi poznajemo argumente koji za to govore, da se promijene jednostavno uvjeti pristupa za službu svećenika; možda bi tada bilo dovoljno kandidata. Na pr. ukidanje propisa neženstva ili pak (uvesti) ređenje tzv. «prokušanih muževa» i žena.
Pored jednih - kako ja mislim - opravdanih prigovora, prijedloga i pitanja, k tome ostaje kod tih svih razmišljanja ipak još ponekad jedan preduvjet iza toga neosvijetljen.

 

Zvanje - pozvanje
Mislim da zvanje jednog dušobrižnika, jednog župnika, jedne redovnice, jednog redovnika, potrebuje jedan značajni i temeljni element: naime pozvanje. Jedno takvo pozvanje mora izaći od Boga. Ja sam nisam za to u stanju.
Kako se događa pozvanje? Ipak ne najčešće tako kao kod Pavla iz Damaska ili kroz vizije i privatne objave. Mnogo češće u istinskom otvaranju za tajnu Boga u Isusu Kristu i njegovu obavijest i crkvu. U tome otvaranju leži i visok zahtjev, naime svjedočanstvo za uskrsnuće Isusa Krista. Nešto od strasti za Boga mora biti spremno za rasti...

Svjedočanstvo za Uskrsloga
Svećenici, redovnice, redovnici pružaju za ovo posebno svjedočenje. Oni se zauzimaju za to, time što su slobodno izabrali jedan drugi oblik života. Samo pod tim uvjetom biva život u siromaštvu, u neženstvu za kraljevsto Božje, u poslušnosti Bogu i zajedništvu, osmišljen i također ispunjen.
I još nešto: konačno ostaje ovaj put «za svijet» jedan «trn» ili čak «ljutnja», upravo u jednom tako orijentiranom na uspjeh i seksualiziranom svijetu.
Ja mislim da naš svijet potrebuje danas više nego ikad također takova svjedočanstva, jednog takovog trna i uvijek ponovno također onu «proročku ljutnju».
Isus sam kaže za to: «Tko može shvatiti, neka shvati».


Osobna odgovornost
Na župama i zajednicama leži da učine svoj dio za unaprijeđenje ove, za crkvu i obavijest Isusa Krista, tako važnog pozvanja. Ovdje imaju odgovornost žene i muževi u crkvenim ustanovama, savezima, klubovima, grupacijama.
Ne radi se tu o «reklami» u uobičajenom smislu. Ne, radi se o klimi jedne otvorenosti u obitelji (također i u vlastitoj) u zajednicama, krugu prijatelja i grupama mladih, tamo gdje ovakva pozvanja mogu rasti i razvijati se. Tamo gdje nijekanje glavom i nerazumijevanje postaje vidljivo svakodnevno, tu ostaje mnogo toga skriveno.
Radi se o otvaranju važnoga pitanja koje si mi moramo uvijek ponovno postaviti: «Što hoće Bog od mene? Od mene ovdje i danas, u uvjetima u kojima se nalazim, u toj situaciji koju sada moram prebroditi». Slušamo li mi kršćani dosta glas dobroga pastira koji se i danas nama približava u mnogostrukim znakovima?

Osobno svjedočenje jednog redovnika
Jedan redovnik - o. Antonio Hortelano, redemptorist, moralni teolog - napisao je u osvrtu na svoj život:
«Ja sam 50 godina svećenik. Kada bi sada bio onoliko star kao kod mojega ređenja za svećenika i imao iskustvo svih ovih godina: Da li bi opet postao redovnik? Ja ću na ovo indiskretno pitanje odgovoriti s apsolutnom iskrenošću. Istina je da je zajedništvo imalo problema samnom, a ja s njima. Istina je da neženstvo pada teško u nekim trenucima života. Istina je da su strukture crkve ponekad nesnošljive. Istina je, istina je, istina je... Ali i pored svega i svačega i poradi sebe samoga mogu ja danas s apsoluntom iskrenošću reći da bi opet postao svećenik, redemptorist, moralni teolog...
Pored svih briga postao bi, da sam i 25-godišnjak, opet redemptorist. I stoga želim ja hrabrosti svim mladim ljudima, koji se osjećaju pozvani da postanu redovnici: da bez straha poduzmu ovaj korak i da budu sigurni da će s pomoću Isusa Krista i zajedništva moći naviještati oslobođenje siromašnima u svijetu sa zvukom trube. Ah! I da ne zaboravim: Da bi se nešto velikoga učinilo za kraljevsto božje, mora se za to odlučiti, čak i na trapezu se njihati - bez sigurnosne mreže ispod naših glava.»
Svijet, a naročito također naše zemlje, potrebuju danas i sutra hrabre i na obavijest Isusa Krista strastveno orijentirane svećenike, redovnice i redovnike. Podržimo mi danas djelatne svećenike u njihovoj dragocjenoj službi u crkvi i ne propustimo također -ako je nužno- njih podržati i snositi u njihovim teškim trenucima ili preopterećenosti.
P. Lorenz Voith
Prijevod s njemačkog: Katica Kiš