PROPOVIJED C 15. Nedjelja kroz godinu (10.07.2016)

PROPOVIJED C 15. Nedjelja kroz godinu (10.07.2016)

Mala «neposlušnost»

«Mudrost bajki» naziva se jedan niz knjiga. Ja volim bajke, jer sam u njima otkrio mnoge mudrosti. Verena Kast, jedna švicarska psyho-analitičarka, opisuje u svojim interpretacijama bajki, motiv «mala neposlušnost» koja se nalazi u mnogim bajkama. Najpoznatija je «mala neposlušnost» sedmog kozlića koji se sakrio u satnu kutiju i nije bio kao jedini prožderan od strašnog vuka. Da se točno držao majčine zapovijedi, te nikad nije istraživao unutrašnjost satne kutije, bio bi požderan kao i sva njegova subraća. Zbog «velike neposlušnosti» došao je vuk u kuću i zahvaljujući «maloj neposlušnosti», mogao je najmlađi spasiti druge.

Zapovijedi i propisi

U jeziku bajki biva time opisana životno-važna veza: s jedne strane trebamo mi jasna pravila, propise, zakone, zapovijedi i k tome potrebnu poslušnost, kako bi suživot mogao uspjeti. Svaki čovjek mora učiti da se drži normi društva u kojemu živi. To moraju i oni uvidjeti koji jedno vrijeme propagiraju tzv. anti-autoritetni odgoj.
Istodobno doživljavamo iskustvo kako naredbe i propisi, ne mogu imati zadnju riječ. Mogu doći situacije koje nisu predviđene od zakonodavaca. Svaki odrastao i zreo čovjek morao bi naučiti, sa svakakvim situacijama izaći na kraj, pa ako je i potrebno također ustupiti od propisa.

Između Jeruzalema i Jeriha

U evanđelju stavlja Isus, zakonu vjerne svećenike i služitelje hrama, nasuprot jednog stranca kojemu Židovi nisu pripisivali pravo vjerovanje. U susretu s jednim porobljenim (čovjekom) od razbojnika, svećeniku i levitu na putu prema hramskoj službi, prednost je imala vjernost zakonu ispred spremnosti za pomoć. Samaritanac se jednostavno izražava: Kada sam ga ugledao, imao sam sažaljenje. Da li taj svećenik, taj levit nije imao sažaljenje? Vjerojatno ne dovoljno. Mi ne znamo, da li su ikad naučili osjećati kod sebe ovaj osjećaj, da li im je njihov odgoj ovo uskratio ili pak hladnokrvni egoizam odvratio im pogled. Oni su možda u vjerskom pogledu bili primjerni ljudi. Ljudsku zrelost, da u odlučujućem trenutku ostave svoje ispunjenje dužnosti i hramsku službu, nisu imali. Time ujedno nisu ispunili niti osnovnu zapovijed svoje vjere.

Između Eggenburg-a i bilo gdje

Primjerna pripovijest o milosrdnom Samaritancu, ne dozvoljava nam u više pogleda mirovati:
Mi se danas ne možemo jednostavno izvinuti i iskrasti, ako susretnemo ljude u nuždi: bilo da su to ljudi koji su pogođeni katastrofom ili su to ljudi čija nužda ima sistem, a koji su upućeni na našu pomoć. Iako mi potrebe ljudi ne možemo tako jednostavno i dugotrajno odstraniti, kao milosrdni Samaritanac, čovjekovoj biti pripada da imamo sažaljenje i da se zauzmemo na bilo koji način.
Isusov zahtjev, da se milosrđe stavlja ispred pravnog stajališta, važi također i u drugim okolnostima. Uvijek ponovno susrećemo ljude, koji žive u jednom partnerstvu koje nije priznato od Crkve. Osobna pozadina pogođenih osoba je najčešće tako šarena i mnogostruka, kako samo život može biti šaren i različit. Poneki su u prvom braku skrahirali, više ili manje kroz osobnu krivnju. Neki su se zaljubili u čovjeka koji po kršćanskom stajalištu ne može ući u novi brak. Drugi pak su dugo vremena olako shvaćali crkvena i društvena uređenja i tek vrlo kasno shvatili kako sve to stoga ima duboko-dosežne posljedice. Tko se pak udubi u situaciju jednog ili jedne pogođene, on će s njim /njom suosjećati i biti uvučen u problematiku između potrebnog poredka i osobne sudbine. Ja ne poznajem izlaz, kako bi svim aspektima ovog problema bio pravičan. Kako daleko smo mi kršćani s jedne strane sposobni i s druge strane spremni spoznati njihove rane i kod rana trpećih malo izdržati, njihove korake slijediti prema «izliječenju njihovih rana»?
Kako se odnosimo prema problemima koji su u prošlosti jednostavno bili potisnuti kao npr. činjenica, kako jedan, ne tako mali broj ljudi, može razviti erotske osjećaje samo prema ljudima istog spola i dosljedno tome mogu razviti pouzdane partnerske odnose? Jednostavno je okrenuti se i problem s površnim argumentima završiti. Koliko smo mi kršćani spremni zaista se upustiti u osobne brige ovih ljudi? Ne uzimamo li si vrlo lako kada se krijemo i pokrivamo iza tradicije i katekizma?
Slično važi i za druge situacije pune problematike. Kako smo mi sretni kada se ne sukobljavamo s teško-rješivim problemima, kao napr. kada žene neželjeno postaju trudne. Kada su mladi ljudi kroz jednu neplaniranu trudnoću posve preopterećeni. Kada mladi ili stariji ljudi padnu pod ovisnost. Kada ljudi bivaju kroz životnu krizu izbačeni iz kolotečine...
Okrenuti se, njih napuniti «dobrim» savjetima koji često kasno stižu, to su uobičajeni načini držanja.

Sućut

Kao pojedinci smo mi nemoćni da nađemo rješenje za mnoge probleme. Najviše problema se i ne daje riješiti na jednostavni način. Svako dugotrajno rješenje moralo bi biti pronađeno od samih pogođenih. Ono što mi možemo učiniti i što moramo učiniti, ako se držimo evanđelja, jest suosjećati i žaliti. Pripovijest o milosrdnom Samaritancu, nema dvojbe, to nešto i stoji: vremena, novca, a prije svega i snage.
Moderno drušvo naginje k tome da prepušta sve teške probleme stručnjacima: socijalnim uređenjima, organizacijama za pomoć i td. To je dobro i stručnost je potrebna. Ali mi se ne možemo odvojiti od ljudske strane ovih problema, suosjećanja i žaljenja. Ako mudrost bajki ima pravo, to pripada čak svakom zrelom čovjeku.

P. Hans Hütter
Prijevod s njemačkog: Katica KIš