PROPOVIJED A 25. Nedjelja kroz godinu

Jedna pripovijest o pravdi i dobroti
Od Boga izabran i stavljen u njegovu službu

Nepojmljivo je u vremenima kao našim, da na birou rada dođu majstori gradnje i posjednici tvornica ili drugih poduzeća, kako bi tu našli radnike za svoje pogone. Dugačak red onih koji traže posao u našem vremenu, čini nam sliku Isusa stranom u njegovoj usporedbi o zemljoposjedniku. Tako kako je pripovijest učinjena o Isusu, htio bih ju ostaviti, kakva je, kako bih iskusio što je htio s njom kazati.
Ja vidim opisanog zemljoposjednika koji «rano ujutro napušta svoju kuću, kako bi unajmio radnike za svoj vinograd». On to čini pri trećem satu. Pogledajmo mi ovdje orijentalsko dnevno vrijeme, tako počinje čovjek u 6 sati ujutro s prvim pokušajem da unajmi radnike. Tako čini u 9 sati, drugi pokušaj. Budući da je poduzeće veliko, to je razumljivo. On mora imati mnogo posla ili trenutno veliki zadatak, kada on u 12 i 15 sati još jednom ide, kako bi našao suradnike. Nevjerojatno i nerazumljivo je traženje radnika u 17 sati popodne, kada radni dan ide kraju. To je privredno neshvatljivo. Najkasnije ovdje se stavlja pitanje, da li je posjednik zaista stoga oslovio radnike, jer ih potrebuje.

Htio bih ovdje dovesti povodnu točku u igru, s kojom hoće Isus svoju blagovijest prenijeti: «S Božjim kraljevstvom je kao sa zemljoposjednikom», koji tako djeluje. Kada mi zemljoposjednika izmijenimo s imenom Boga, kojega ona naziva, bez da je to izgovorio, moramo mi konačno reći: Tako kako je ovaj zemljoposjednik djelovao, tako djeluje i Bog. On je ovdje načinio jednu izreku, kakav je Božji procesni način:
- Kao prvo: Bog je onaj koji ne čeka na upit kvalificiranih ljudi, već on ide. U vlastitoj inicijativi oslovljava on ljude i zove ih da budu njegovi suradnici. On njima prilazi, bez da ih prije poznaje ili da mora znati njihove sposobnosti. On hoće ljude koji slijede njegov poziv.

- Kao drugo: Bog si nije predobar, a da ide samo jednom i unajmljuje suradnike, već čini to drugi i treći put. I još je naglašeno djelovanje Boga koji se očituje u tome, da je on i one «koji su ostali» u zadnjem satu oslovio i kaže: «Idite i vi u moj vinograd». Izričaj Isusov je u ovoj usporedbi za mene onaj, da Bog svakog poziva u svoju službu - kako one koji se nude, tako i one koji se kasnije ohrabruju, a također i one koji vjeruju da se poziv na njih više ne odnosi, jer su se ustezali, zadržavali i čekali.

Plaća stavljena u perspektivu
Između zemljoposjednika i prvih radnika bio je dogovoren denar, uobičajena dnevnica. Na to se s njima dogovorio, prije nego što su započeli raditi. Za radnike trećeg, šestog i devetog sata znači, nešto menje po ugovorenoj uredbi: «Ja ću vam dati što je pravo». Oni su se na to upustili, iako su si mogli izračunati da će procentualno dobiti manje nego oni zaposleni cijeli dan. I oni koji su bili od njega oslovljeni tek pred kraj, mogli su misliti: Mnogo neće iz toga izaći, možda za komad kruha - bolje nego ništa.
I tada sat naplate. Na ekstremno provokantan način priča Isus priču dalje. Da je zemljoradnik isplatio radnike po onom redosljedu po kojem ih je unajmio, ništa se ne bi dogodilo - ali niti naglasak priče ne bi bio tu, ono što Isus hoće saopćiti. Mrmljanje i zavist radnika «prvoga sata» opisuje on kao «zavist». A njegovo djelovanje kao «dobro», jer on i zadnjima smije dati ono što smatra za pravo. Jesus explicira u ovoj priči mjerila Boga po kojem on nagrađuje. Nisu tu brojevi satova i ugovoreno - «ako to učiniš, tada...», već spremnost suradnika za Nebesko kraljevstvo. Usredotočiti moj život na Božji poziv i za to očekivati odgovarajuću plaću od njega u Nebeskom kraljevstvu, Isus odvaja od onoga što ću za to dobiti. Isus postavlja u prostor jedno mjerilo o odnosu Boga u kojemu on susreće ljude: ne pravednost, nego dobrota i velikosrčanost. Ako kod radnika «prvoga sata» dođe do zavisti, tada se diskvalificiraju sami u očima Boga. Oni ne mogu polaziti od toga da budu u Nebeskom kraljevstvu prvi, ako ne prepoznaju i ne akceptiraju Božja pravila.

I preko očekivanja podaren
Time smo mi kod zaključne rečenice današnjeg Evanđelja: «Tako će posljednji biti prvi». Ova rečenica koja se upotrebljava i na drugim mjestima Evanđelja, ne zaokružuje Isusovu pripovijest, već stavlja pitanje više nego pripovijest: Kako mogu ja «pravedno» živjeti, kako bi došao u Nebesko kraljevstvo? Isus nas dovodi do ophođenja Boga s ljudima. Čovjek ima svoju pretpostavku o Nebeskom kraljevstvu, o pravednosti, koja se vrši tamo od Boga i samokritično što on može očekivati na temelju svojega rada i muke. Isus pušta ljude u ovoj pripovijesti da padnu na nos svi koji hoće s Bogom trgovati i s njim se obračunavati - na osnovu svojega vlastitog procjenjivanja. Kako god izgledalo razumno, to je tada nerazumno u očima Boga. Njegovo mjerilo prepoznati i znati da smo mi pozvani od Boga i da se ovo pozvanje sastoji jednostavno u tome, da budemo kod njega, jest za mene zadatak
«Prvi» sam kod Boga onda, kada sam spoznao da se nagrada u prvom prolazu sastoji u tome, biti osobno oslovljen od Boga i u drugom, biti od njega obdaren onako kako si ja nikada u svojemu životu ne mogu zaraditi. Plaća za jednoga koji traži Boga ne može biti veća ili manja, nego biti kod njega. I još je važno po izričaju ove pripovijesti: ne postoji niti jedan čovjek, koji se pojavljuje u nebu i kojemu Bog na temelju njegove zasluge daje mjesto u prvom redu. Jedan koji se oko toga prepire, još nije sposoban za Božje kraljevstvo. To je jedino Božji dar, biti kod njega, ako slijedimo njegov poziv.

Za kraj:
Za koga je Isus pričao ovu pripovijest? Da li su to bili farizeji, da li učenici, ili mi kršćani danas?
Ovo su farizeji koji su si izračunali kroz sljedbu zapovijedi i zakona jedan poseban prednjački položaj, već za vrijeme života i istodobno jedno mjesto u nebu - sve po točnom ispunjenju ovoga. Oni računaju s tim da će imati jedno dobro mjesto u Nebeskom kraljevstvu.
Učenici: U nekoliko redaka današnjeg Evanđelja kaže Petar Isusu: «Mi smo sve napustili i tebe smo slijedili. Što ćemo za to dobiti?» On nije daleko udaljen od prijašnje grupe.
Mi: Dvije tisuće godina kasnije, uvijek još samo kroz ispunjenje zapovijedi Isusa i Crkve, hoćemo svoje mjesto učvrstiti na zemlji i očekujemo našu odgovarajuću plaću u nebu.
P. Feri Schermann (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)