PROPOVIJED A 23. Nedjelja kroz godinu

Evanđelje kao pravila zajednice
Evanđelje 23. nedjelje u godišnjem krugu izvještava nas, kako se kršćanska pra-zajednica pokušala ophoditi s konfliktima: Ako jedan član zajednice primijeti da je jedan drugi učinio grješku, tj. sagriješio, tada treba tu sestru ili brata upozoriti. Ako to ne pomaže, mogli bi se privesti svjedoci, ili stvar donijeti pred cijelu zajednicu koja treba odlučiti o isključenju grješnika iz zajednice.

A danas?
Da li se ovaj proces upozorenja u našem današnjem vremenu zapravo može izvesti ili je čak nepojmljiv? Principijelno ne, ali: Tko će se miješati u stvari svojega susjeda ili susjede? Što me se tiče njihov privatni život? Ne važi li i za mene izreka: «Onaj tko sjedi u staklenoj kući, taj ne treba bacati kamenje». Pa ipak: Ako okrenem glavu, tada priznajem nepravdu. Da li se mogu zaista pomiriti s patnjom drugih? Tim da se napr. djeca zlostavljaju, seksualno izrabljuju i iskorištavaju? Ne prelazi li se preko ovoga prečesto, kako bi se izbjegao konflikt sa susjedom?
U zadnje vrijeme sam primijetio da se upravo na crkvenom području može zaključiti jedan suprotan trend: Ne nalazi li se često jedna grupa u našoj Crkvi, javno i lakomisleno kao suviše lijeva, suviše desna, odstupnička ili čak od vjere otpadnička? Ovdje se najednom svaki osjeća odgovoran i misli - iako se mišljenja drugog samo površno poznaju - da ga mora upozoriti.

Crkva kao mjesto odgovornosti
Konačno je potrebna savjesna i u točnoj mjeri dozirana odgovornost za brata i sestru. Crkva, tako gledano, može se smatrati kao «mjesto odgovornosti».

Crkva kao mjesto oproštenja
Crkva je i dalje i kao «mjesto oproštenja». Bog nam pruža svoju spasilačku ruku i oslobađa nas od grijeha. Ono što je On učinio trebamo također i mi pokušati - sa bratom i sestrom. Tako kako On nama oprašta naše grijehe, zahtijeva se i od nas da oprostimo svojim bližnjima dug i krivnju. Tada se spaja Božje djelo s našim djelovanjem «kako na nebu tako i na zemlji». Ljudi koji susreću oproštavajućeg Boga, bivaju sposobni da oproste drugim ljudima. Zajednička molitva jednog za drugog, omogućuje da pronađemo (put) k jedni drugima «jer sve što dvojica od vas mole na zemlji, primit će od mojega Oca na nebu». Zajedništvo vjernika može tako postati zajedništvo u kojemu se osjeća ona budućnost koju Bog ima s nama.

Crkva kao mjesto zajedničke molitve
Možda može moto, koji glasi u ovom vikendu, na hodočašću austrijskih katolika u Mariazell-u «prepirati se i moliti» postati pomalo i naš moto. Upozorenja vjerojatno neće proći nikad bez prepiranja. Mi ih možemo savladati sa zajedničkom molitvom. Ali i ovdje moramo mi preuzeti na sebe odgovornost. Naša molitva mora biti opečaćena s poštenim trudom «jer tamo gdje su dva ili tri u moje ime sabrana, tu sam i ja među njima».

Bernhard Zahrl (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)