PROPOVIJED A 15. Nedjelja kroz godinu

Ali Bog daje rasti...

Stručnjačke posebnosti
U jednom našem samostanu dogovorila su se subraća da se kod stola ne smije razgovarati o kompjuteru. Također i redovnici nisu oslobođeni od toga da kliznu u stručnjačke posebnosti, te pri tome ne primjećuju da većina drugova stola uopće o tome ne može razgovarati. Kada duhovnici dođu zajedno, često se događa isto: oni imaju svoje vlastite teme, koje ih pokreću. Također ni oni ne primjećuju kako samo jedan mali krug može i hoće o tome razgovarati. Ostali drugi razumiju tek poneke riječi i rečenice, ali često ne mogu sa sadržajem ništa započeti. Bojim se da mnoge pripovijesti - također i moje - trpe od iste nužde.
U Evanđelju ove nedjelje pitaju učenici Isusa, zašto govori tako u prenesenom značenju, zašto ne govori jasnim jezikom. Odgovor Isusa je također i za teologe teško razumljiv i vrlo složen.
Postoje mnogi razlozi kada ljudi čuju vijest, ali ovu ne razumiju. Jedni razlozi leže kod slušatelja, drugi kod govornika, a treći opet u samoj stvari.

Čuti, a ipak ne razumjeti
Poneki ljudi ne čuju ništa, jer ne žele čuti što je rečeno. Oni moraju biti dosljedni i promijeniti se. Isus to opisuje kao tvrdoću srca... Drugima pak ne kazuje ništa ono izgovoreno, jer njima - možda čak i da oni to sami ne primjećuju - nedostaje podloga. Za razumijevanje njima nedostaje potrebno predznanje...
Opet drugi ne razumiju ništa, jer propovijednik njima govori (kao) stranim jezikom. Kako propovijedniku tako i njima teško pada naučiti jezik drugoga... Poneki ljudi ne čuju ništa, jer Božja riječ mora konkurirati s metežom glasova i biva nadvikana...
Postoje mnogi razlozi zašto Božja riječ nestaje i ne donosi ploda. Propovijednik traži često i rado krivnju kod slušatelja, slušatelj pak rado kod propovijednika. Usporedba o sijaču pruža objema danas prigodu da se udare u prsa i traže obraćenje.

Božja riječ ima vlastitu zakonitost
Ja ipak vjerujem, da Isus s ovom usporedbom hoće još nešto drugo reći. Postoji još razlog u samoj stvari, kako Božja riječ uvijek ne donosi ploda. Nije jednostavno razumjeti kao razovor o svakidašnjim stvarima. Ne otvara se svakom sama od sebe.
Rast pšeničnog zrna je jedan komplicirani proces. Mnogo faktora je potrebno da proklija, raste i donosi plod. Tlo mora odgovarati. Ali također i klima. Konačno treba također i zemljoradnik dobro raditi. Samo naivni ljudi vjeruju kako je dovoljno, da se sjeme posije i tada treba samo čekati na žetvu.
Slično naivno je vjerovati da je dovoljno Božju riječ samo čuti i razumjeti.

Znanje nije dovoljno
Često se pitam, zašto strahoviti napori na sektoru vjeske nauke koji su u zadnjih desetljećima bili poduzeti, donose tako malo ploda. Ni u jednoj epohi (bar ne u Evropi) nije bilo prije tako temeljito izučenih vjerskih pedagoga kao u zadnjih 30 godina. Koliko je težak kruh vjerskog učenja ne trebam ovdje objašnjavati. Također i na području prosvjećivanja odraslih, sve biskupije izgradile su ustanove koje se mogu vidjeti. Nije se štedjelo na naporima niti na troškovima. Boli to kada se vidi da tu i tamo ponešto mora, zbog razloga troškova, biti «razgrađeno». Pri tome se radi, po mom mišljenju, o tome, da izdatak u sektoru izobrazbe nije donio ono što su se poneki nadali: jednu cvjetajuću, živu Crkvu. Istodobno sam uvjeren, da je ovaj započeti put ispravan. Ja vjerujem pak da «slušati» i «razumjeti» nije dovoljno i da Isus to u prispodobi o rastu sjemena hoće izraziti.
Radi se tu o većem, nego samo čuti i o većem, nego samo razumjeti i većem od posredovanja potrebnog temeljnog znanja. To sve je važno, ali ne čini još vjerovanje. To nije dovoljno da bi vjerovanje donosilo plod.

Vjera je milost...
Rast je jedan Božji dar na kojega mi utječemo, ali ga ne možemo svladati ili čak izazvati. Također i vjera je jedan dar Božji - vjera je milost kažu teolozi, čiju rast mi nemamo u našoj ruci. Vjera je više nego pravo shvaćanje, ona je povjerenje - također i ona mora rasti - jest htijenje, jest djelovanje, jest život. Plodonosnost našega vjerovanja ovisi o mnogim faktorima, koje mi nemamo u našoj ruci.

... pored svega mi možemo ipak nešto učiniti
To ne znači opet da mi ništa ne možemo učiniti, kako bi pospješili rast vjere. U slici prispodobe izraženo, možemo mi njegovati tlo, brinuti se o dobroj klimi i sjeme u pravo vrijeme posijati. U tome vidim zadatak zajednica i biskupija.

P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)