Katica Kiš: PROPOVIJED C 29. Nedjelja kroz godinu (16.10.2016)

U Pavlovim cipelama

Ne odustati
«Da li će Sin čovječji, kada dođe, još naći vjeru na zemlji?» S ovakovom jednom apokaliptičnom primjedbom susreće Isus svoje učenike u današnjem evanđelju. «Kao da je znao», mislit će možda neki pesimist. A ipak, ja vidim u toj izjavi prije jednu opomenjujuću primjedbu koja poziva na razmišljanje i djelovanje, nego kao razlog za rezigniranje: Isus nas poziva također, da se zauzmemo za njegovu blagovijest u današnjem vremenu sa sredstvima koja su nam darovana i na putevima koji nam se nude.
Misija - opterećena dvojbama
I ovu izreku čujemo mi u današnjem vikendu u kojemu mi slavimo ove godine nedjelju Crkve svijeta: mi smo uvjereni da kršćanstvo ima svugdje na zemlji svoje mjesto u mnogostrukom obliku i boji, da vjera u jednoga Boga može poprimiti na različite načine svoj izražaj i oblik.
Tema «misija» izaziva često u nama jednu dvojnu reakciju. Mi se sjećamo, u pogledu kroz povijest, na brutalno raširivanje kršćanstva u obliku srednjovjekovnih križarskih ratova ili južnoameričke konkviste prije 500 godina. To zaista nisu čuvene stranice Crkve. Ipak važi, kod sve nužne iskrene kritike, da se pogleda također i druga strana.

Pavao

Misionar u užem smislu bio je narodni apostol Pavao. Njegov živi primjer oduševio je za Krista mnoge ljude tadašnjeg poznatog svijeta i ohrabrio ih za život u vjeri. Kako nam njegova pisma u Novom zavjetu pokazuju, osnovao je u mnogim mjestima žive zajednice u udario kamen temeljac za raširenje kršćanstva širom svijeta. Što zapravo znači misija, zašto Crkva treba biti misionarska, što treba svaki i svaka od nas činiti, kako bi ispunili zadaću Crkve?
Nalog za raširivanje vjere dao je sam Isus po predaji evađeliste Mateja kada je poslao svoje učenike s riječima: «Idite svim narodima i učinite ih mojim učenicima, krstite ih i naučavajte ih».

Misija - jedan put u budućnosti?
A što je iz svega toga postalo?
Kada se danas opisuje stanje Crkve i time zajednica kršćana i kršćanki, uzima se opet slika pustinje i Crkva se uspoređuje s narodom Izraela na 40-godišnjem putu u obećanu zemlju.
Slikovite riječi kao ove se upotrebljavaju:
- Crkva prelazi jednu bez-orijentiranu pustinju
I misli pri tome: svatko traži uzore i vodiće i stoji u opasnosti da se uguši u močvari mnogostrukih i sumnjivih životnih planova.
- Crkva prelazi jednu duhovnu pustinju
Potražnja za ljudskim imaterijalnim bogatstvom nema više važno mjesto u životu. Ljudi se daju tjerati i podaju se različitim ponudama za pronalaženje (životnog) smisla.
- Crkva prelazi pustinju u vlastito JA
Ljudi moraju naučiti prepoznavati svoj osobni udio u oblikovanju svijeta. Moraju podnositi da su mnoge nesreće u svijetu jedan dio od njih samih i ima veze s njima. I oni uče da koriste svoju šansu u malom i velikom. To su sve bolni procesi.
- Ova pustinja je također i mjesto novog početka
Onaj tko je na usamljenom mjestu uživao u miru i samoći, zna kolike se mogućnosti i spoznaje bude najednom u meni i koliko tu mogu nove snage crpiti za novi početak.

Misija i solidarnost

Svakom novom početku potrebna je pak veoma velika podrška. Lozinka ovdje zove se solidarnost. Solidarnost ne podrazumijeva samo materijalnu pripomoć, solidarnost znači mnogo više: osjećajnost za druge i strane; ona znači pogled preko vlastitog tanjura, simpatiju - tj. sućut u najboljem smislu riječi - s drugim. Pojam biva često štrapaciran i mi ga možemo zato s mukom čuti. A ipak je solidarnost jedno duboko osnovno kršćansko držanje i obilježje karektera našega Boga: Bog sam kroz svoj postanak čovjekom, proglasio se solidarnim sa svojim staralaštvom, ono DA prema ljudima potvrdio i ponovio. Njegova solidarnost se ne zaustavlja niti na granicama ljudske egzistencije, u smrti i stradanju.
Današnja svjetska misionarska nedjelja izaziva nas tako na umnu-duhovnu i materijalnu solidarnost sa zemljama tzv. Trećeg svijeta. Svaki i svaka od nas pozvan je da djeluje misionarski:
Jednom kroz milostinju onih koji se trude da čine dobro u ime Isusovo, oni koji s mukom i opasnosti čine ono što im je zapovijedano:
«Ono što ste učinili jednom od najmanjih, to ste meni učinili.»

Misionarski kontinent Evropa

Misija pak, tj. smionost solidarnosti s drugima u ime Isusovo, ne počinje najprije u stranim zemljama; zemlju misioniranja ne nalazimo mi tek u Africi i Latinskoj Americi, već također u Evropi, u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj.
Gdje se nalaze zajedništva koja žive iz Isusovog duha? Gdje osjećamo onu vatru i oduševljenje koje iskače i zarazuje druge? Gdje možemo mi doživjeti jednu Crkvu koja se samo prelijeva snagom i životnom radošću?
Ovdje se pokazuje jedan drugi aspekt misionarske ažurnosti: djelotvorna solidarnost u neposrednoj blizini. Mi kršćanke i kršćani nismo zaduženi samo za solidarno zajedništvo s ljudima Trećeg svijeta, već u najmanju ruku s istim zahtjevom i u našoj neposrednoj blizini.
Mi dajemo osjećati i izražavamo posve bez riječi ono iz kojeg Duha mi djelujemo, kada mi naučavamo djecu i odrasle u zajednici o nenapadnoj ljubaznosti Boga, kada dijelimo bolesnima utjehu i nadu, a usamljenima pružamo ruku za pozdrav, kratko: kada uređujemo živu zajednicu.
Tamo gdje mi jedni druge shvaćamo i primamo, dozvoljavamo našu različitost, tu će služba za bližnjega biti vidljiva.
Tada živi jedna Crkva koja je puna nade i stoji vjerno uz svoju blagovijest.

Martin Stewen