Katica Kiš: Malo drugačiji ukop

Moja školska prijateljica Ružica bila je pravoslavne vjere, te sam s njom zajedno slavila moje i njezine blagdane. Kad je ona morala ponoviti I razred osnovne škole, a bila je godinu dana starija, ja sam to objasnila ovako svojoj majci:

„Ružica je htjela ići samnom u školu, u jedan razred, zato je ponovila I razred."
Poznavala sam gotovo cijelu njezinu obitelj. Njezina tetka Milanka nas je često pozvala na kolače. Milankin sin Mito rodio se na isti dan kao i ja - na Petrovo 29.06.1947. Ružica je imala i starog djedu, također imenom Mitu kod kojeg smo isto navraćale. Jednoga dana djedo Mito je iznenada preminuo, te je nastala velika žalost u obitelji. Teta Milanka, kćerka pokojnog, dobila je slom živaca i dugo se nije oporavila. Već tada je svaka smrt bila za mene nešto stravičnoga, nešto neobjašnjivog i konačnog.

Pravoslavni običaj je bio, a vjerojatno i sada jeste, da se od pokojnika oprosti s poljupcem u čelo. Tijelo pokojnika je bilo izloženo u kući, jer u seoskom groblju još nije bilo mrtvačnice. Seoske bake su redom narikale i nabrajale pokojnikova dobra djela. U Dalmaciji se ove babe-narikače mogu i naručiti, naravno uz novčanu naknadu. Ružicina tetka Milanka bila je sva slomljena od tuge za ocem Mitom. Stoga nije dozvolila ljudima da zakuju mrtvački kovčeg, nego samo da ga zaklope, (valjda se nadala da će se tata probuditi i tako lakše vratiti kući). Sprovodna povorka je tada krenula prema seoskom groblju, gdje su na jednoj strani bili zakopavani pravoslavci, a na drugoj katolici.

Taj dan je padala kiša i bilo je blatno i sklisko na groblju. Došli smo do mjesta gdje će za Ružicinog djedu Mitu biti posljednje prebivalište. Njihov popa je molio i napokon su četvorica ljudi, koji su se pomalo i napili šljivovice, počeli s dva užeta spuštati kovčeg u raku. Vjerojatno ta uža nisu bila dobro postavljena ispod kovčega, tako da je teži dio tijela prevagnuo, poklopac se otvorio, a pokojnik ispao iz kovčega, te se uz muklu buku sve stropoštalo u raku.
I - dok si rekao „keks", svi su se ljudi razbježali i više nikog nije bilo u blizini. Interesantno je to kako se ljudi boje onoga što ne poznaju, jer u njima postoji jedan pra-strah, koji ponekad služi i da se izbjegnu opasne situacije u životu. Kad su se ljudi malo sabrali, teta Milanka je zakukala:

„Joj, joj, što ste učinili s njim?"
Bilo bi bolje da je dozvolila, po običaju i sigurnosti, da se zakuje kovčeg, te se to ne bi dogodilo. Ova nezgoda se u selu dugo prepričavala. Ljudi su se od straha razbježali; valjda nisu bili spremni na povratak čovjeka iz mrtvih. Meni osobno bilo je to saznanje, da se i odrasli plaše, a ne samo djeca. Smrt je najveći neprijatelj i najtužniji misterij ljudskog života. Slaba je vjera tada bila u seljana, za vrijeme komunizma, napose kod pravoslavaca koji su većinom, zbog lakšeg života, bili članovi komunističke partije i mnogi bili ateisti - bezvjerci.

Ako je čovjek kroz vjeru povezan s Gospodinom, ne treba se ničega bojati, jer stoji napisano kod psalmiste, velikog vjernika:
„Pa da mi je i dolinom smrti poći,
zla se ne bojim, jer ti si samnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni." Ps, 23
Isus Krist, naš spasitelj, prvi je pobijedio smrt usksnuvši treći dan po smrti. Po njegovom drugom dolasku, smrti više neće biti, kako stoji u Otkrivenju 21,4
„I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu."