Katica Kiš: Čiča Marko

Svakodnevno su srpske paravojne snage bombardirale Osijek iz Dalja, Bijelog brda i Baranje. Mnogi stanovnici su napustili Osijek, a čiča Marko je bio u radnom odnosu i nije mogao nikamo ići. Bio je plašljive prirode te, kad su Srbi grad udarali granatama, ponekad nije dolazio kući, nego je ostajao u poduzeću. Od velikog straha i ratne psihoze, čiča Marko je jednoga dana dobio moždani udar. Cijela desna strana tijela bila mu je potom paralizirana. Njegova supruga Evica, prebacila ga je u bolnicu, gdje se malo oporavio. Želio se brzo vratiti kući i umrijeti kod svoje kuće, jer kako je tvrdio, u bolnici ljudi prije umiru; nitko se tamo ne može izliječiti.
Evica ga je njegovala, ali čiča Marko nije mogao ništa jesti, osim što bi uzeo malo vode. To je trajalo tako nekoliko dana. Evičina majka je došla u posjete, te je i ona bila uz njega. Najednom je Evičina majka povikala:
„Diži se Evice, Marko će umrijeti!"
Čiča Marko više nije bio pri svijesti. Buncao je. Evica je skočila i počela plakati, te ga rukama tresti i udarati po licu da se probudi. Potom se Marko probudio i reče joj:
„Zašto si me probudila? Znaš li tko bi me dočekao?"
„A tko?", upitala ga je Evica.
„Dočekala bi me moja mama, moj brat i prijatelj Đuro".
Evica je shvatila da joj se suprug Marko već nalazio na putu za vječnost. Znala je da su mu majka i brat pokojnici, ali prijatelj Đuro, koliko je ona znala, još je bio živ.
Sutradan im je došao u posjet Đukica, sin prijatelja Đure i upitao:
„Kako si čiča Marko?" i tužnim glasom nastavio:
„Moj tata je jučer umro".
„Ja to već znam", odgovorio je čiča Marko.
Potom je čiča Marko živio još osam dana. Pred samu smrt, buncao je i mahao rukama. Evica mu je u ruke dala upaljenu svijeću i čiča Marko se samo nakašljao i odmah preminuo.
Naš Otac nebeski, koji nas neizmjerno ljubi, olakšava nam i ovaj najteži trenutak u životu kada prelazimo iz ovog svijeta u vječnost. Tada se susrećemo s onim osobama koje smo najviše ljubili za ovozemaljskog života.
Trebali bi i mi stoga pokušati ljubiti Gospodina onako, da ga nikada svojim postupcima ne žalostimo, nego da činimo samo ono što će ga razveseliti.