Danas blagdan Svetog Pija: U svemu siromašan, osim u ljubavi Božjoj

Ili možda zato što je bio velik učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je - kažem to odgovorno - bio predstavnik otiska rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje« - kazao je papa Pavao VI. jednom zgodom u svojem nagovoru višim redovničkim poglavarima kapucinskoga reda, govoreći o ocu Piju iz Pietrelcine (1887-1968), glasovitom talijanskom kapucinu koji je pet desetljeća na svome tijelu nosio znakove muke Isusa Krista.

No valja se zadržati još malo na popularnosti, pojmu koji je uz ime oca Pija povezao tadašnji papa. Dosad su samo dvije mise beatifikacije probile broj od milijun hodočasnika u Vatikanu. Bilo je to za, također »popularnog«, papu Ivana Pavla II. u svibnju 2011 godine te misa beatifikacije oca Pija godine 1999, koju je tada predvodio upravo danas blaženi papa Poljak.

Prije nego se detaljnije razotkrije pozadina popularnosti sv. Pija, neka se uvodno spomene i anegdota iz koje progovara djelo Božje providnosti. Godine 1962. u Poljskoj posljednje je dane života brojala Wanda Poltawska, vjernica koju je izjedao rak grla. Poljski biskup Karol Wojtyla na latinskom je jeziku ocu Piju poslao pismo sa zamolbom da moli za njezino ozdravljenje. Nakon deset dana rak je u potpunosti iščeznuo. Jedanaestoga dana mons. Wojtyla poslao je ocu Piju pismo zahvale jer dogodilo se čudo ozdravljenja. Točno četrdeset godina poslije, 2002. godine, isti poljski biskup, ovoga puta u liku pape Ivana Pavla II, proglasio je u Vatikanu oca Pija svetim odredivši da se njegov blagdan slavi na dan kada se preselio u Očev dom, 23. rujna. Upravo na taj dan, koji ove godine pada u petak, milijuni njegovih štovatelja diljem svijeta, među kojima je i sve više hrvatskih vjernika, posebno traže njegov zagovor. U čemu se krije tajna »popularnosti« oca Pija?

Dječak koji se bičuje i spava na kamenu

Sve je započelo otajstveno. Otac Pio rodio se je 25. svibnja 1887. u Pietrelcini, na jugu Italije. Njegovi roditelji, otac Grazio Forgione i majka Maria Giuseppe, nadjenuli su mu ime Francesco, po sv. Franji, od kojega ne samo da je primio uzor karizme već je kasnije poput njega na svojem tijelu nosio znakove Kristove muke: na rukama, nogama i boku. Od ranoga djetinjstva bio je u najmanju ruku poseban. Pisana svjedočanstva, obrađena i u knjizi autorice Henriete Zajec koju je na hrvatskom jeziku objavio »Veritas«, govore da je još kao dječak pod glavu umjesto jastuka znao stavljati kamen, da je spavao na podu i za tuđe se grijehe šibao konopcem i željeznim lancem. Prva ukazanja imao je već u svojoj petoj godini, a o njima je šutio sve do 1915. godine, misleći da ih valjda svi imaju. No posebno su ga u mladosti pratila strahovita vražja ukazanja, što je dječarcu već tada donosilo velike muke. Na Božji je poziv konkretno odgovorio stupanjem u novicijat kapucinske redovničke zajednice 1903. godine, u obližnjem samostanu u Morconeu. Noć prije, svjedočio je, imao je viđenje Isusa i Marije koji su mu ulili potrebnu snagu za odlazak iz roditeljskog doma. Uzeo je redovničko ime Pio, po papi Piju V, zaštitniku rodne Pietrelcine. Doživotne je zavjete položio 1907. godine u samostanu u mjestu San Giovanni Rotondo, a za svećenika je zaređen u kolovozu 1910. godine. Nedugo nakon ređenja na tijelu mu se pojavljuju i znakovi stigma.

U ekstazi za vrijeme vražjih opsjedanja

Međutim, prve javne znakove »neobičnih pojava« s ocem Piom njegova su subraća primijetila već 1911. godine kad je stigao na službu u Venafro. Odgojitelji i profesori, među kojima je bio i o. Augustino da San Marco, kasnije su svjedočili da su osobno nazočili ekstazama za vrijeme vražjih opsjedanja, a da je riječ o medicinski neobjašnjivim stanjima, potvrdio je i liječnik. Tijelo oca Pija bilo je iscrpljeno, ali čini se da je iscrpljena bila i zajednica koja se sve teže nosila sa stanjima svojega subrata pa je provincijal tražio da o. Pio prijeđe u »vanjske« svećenike. Međutim, stiglo je nakon tri godine odobrenje po kojemu je o. Pio mogao zadržati kapucinski habit, a zbog zdravstvenih razloga smije boraviti izvan samostana. U međuvremenu je, bilježe biografi, u samostanu doživio niz poniženja. Napokon je otišao u rodnu Pietrelcinu, no ubrzo je dobio poziv za vojsku. Zbog lošega zdravstvenog stanja 1918. pušten je natrag u samostan u San Giovanni Rotondo.

Ubrzo se dogodio novi čudesan Božji zahvat u životu o. Pija. Dok je ispovijedao jednoga dječaka, zadobio je ranu na svome boku, a ono što je kasnije uslijedilo literatura naziva transverberacijom odnosno, prema opisu sv. Ivana od Križa, milošću kojom dušu sažeženu Božjom ljubavlju iznutra napada serafin koji je probada ognjenim kopljem, a duša je nakon toga prožeta neizrecivim blaženstvom. Upravo je takav slijed događanja o. Pio potvrdio u jednom pismu svojem duhovniku: »Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo dugačkoj željeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da umirem. Rekoh dječaku da ode jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim. To mučeništvo trajalo je bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo rasteže i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim željezom i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu, previjam se od boli.«

Pojavu stigma, pak, o. Pio svome je duhovniku opisao na sljedeći način: »Bilo je ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene svete mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka. I dok se to događalo, našao sam se pred tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima. Kad mi se ta osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj zahvat.«

Milosti nitko nije mogao zaustaviti

Gospodin, međutim, nije uslišao molbe o. Pija. Naprotiv, krvarenje je bilo sve intenzivnije. Iako je to nastojao skriti i ne praviti od svojega stanja pompu, tragova je bilo posvuda, osobito na zakrvavljenim plahtama. Iz samostana se ubrzo proširio glas o čudesnim događajima povezanima s tim kapucinom, doslovno na čitav svijet. I već 1919. godine stižu prve skupine hodočasnika koje su tijekom godina prerasle u rijeke tražitelja obraćenja, molitelja zagovora za svoje potrebe, poštovatelja. Kapucinsko provincijsko vodstvo zajedno sa Svetom Stolicom omogućilo je liječničkim timovima da pregledaju tijelo oca Pija. Iako je među njima bilo različitih mišljenja, u autentičnost stigmâ tada se više nije moglo sumnjati. No o. Pio nije bespomoćno ležao. On je svakodnevno ispovijedao stotine, tisuće hodočasnika i služio misna slavlja. Milosti koje su se preko njega počele izlijevati više nitko nije mogao zaustaviti. Na njihov su izvor dolazili najugledniji crkveni ljudi tražeći od o. Pija da moli na njihove nakane.

Čuda se i dalje događaju

Svijetom se i dalje događaju čuda po zagovoru sv. oca Pija, a njegovi biografi vjerojatno nikad neće obraditi sva koja su se dogodila još za njegova života. Danas se pouzdano zna da je imao i dar bilokacije. Nikako drukčije ne mogu se objasniti svjedočanstva vojnika iz Prvoga svjetskog rata kojima se, posvjedočili su, na bojištu ukazao o. Pio i spasio ih od udara granate.

Pogotovo je nevjerojatno ono što je svijetu objavio jedan urugvajski biskup, kojega je o. Pio također posjetio kako bi ga upozorio na to da jedan svećenik umire...

U svojim viđenjima o. Pio redovito je susretao Isusa, Mariju, Svetu obitelj, duše koje su umrle da bi od njega dobile pomoć. Usto, očevici svjedoče i o miomirisu koji se širio iz njegovih rana, koji se ne može usporediti ni s jednim zemaljskim mirisom.

Poseban dar, u koji su se mnogi uvjerili, bilo je čitanje savjesti tako da je o. Pio u sakramentu ispovijedi pomagao mnogima da se u potpunosti suoče sa svojim grijesima i zabludama. Znao je ispovijedati i po šesnaest sati na dan i, zanimljivo, vjernici u ispovjedaonici nisu ostajali dulje od pet minuta. Od brojnih ozdravljenja koja je od Boga još za života isprosio, jedno od najcitiranijih je ozdravljenje slijepe djevojčice koja je nakon što je primila pričest iz ruke o. Pija - progledala a da nije imala zjenica.

Oca Pija tijekom života nisu štedjeli klevetnički glasovi. Jedan od predvoditelja nesnošljivosti prema njemu bio je i lokalni liječnik koji se smrtno razbolio. Na opće zaprepaštenje, o. Pio se odazvao na molbe nekih vjernika da ga posjeti. O. Pio ispovjedio je svojeg »neprijatelja« koji se obratio, a nakon tri dana liječnici su ustanovili da se karcinom povukao.

glas-koncila.hr