25. listopada Katarina Kotromanić – Hrvati Bosne pamte svoju kraljicu Katarinu Kotromanić

25. listopada Katarina Kotromanić – Hrvati Bosne pamte svoju kraljicu Katarinu Kotromanić
Kraljičin grob, od sva tri naroda Bosne, pohode jedino Hrvati, najstariji autohotni narod Bosne. Pohode sjećajući se svoje kraljice i katoličkog kraljevstva Bosne. Hrvatske žene i danas nose, nakon 500 godina, crne marame kao znak tuge za svojom kraljicom.

Naša se blaženica, iako još neproglašena, kao franjevačka trećoredica takvom odavna štuje u franjevačkom martirologiju.

Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša, i Jelene koja je potjecala iz zetske kneževske kuće Balšića. Rodila se oko 1424. godine, a 1446. godine oženio ju je kralj Stjepan Tomaš Ostojić (1443.-I461.) s kojim je imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Prije patarenka, obratila se na kršćanstvo i katolicizam, kao malo prije i njezin muž. Primivši vjersku poduku o evanđelju svim srcem je prionula uz njega i Onoga o kome evanđelje piše. Odlučila se za život posvećenosti Bogu i svetost, te je bila omiljena u katoličkom bosanskom puku.

Kraljičinu djecu oteli Turci i nasilno islamizirali

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca koji su joj poslije bili dvorski kapelani. Zajedno s mužem promicala je katoličku vjeru. Među ostalim, sagradila je crkvu Sv. Katarine u Jajcu. Nakon muževe smrti ostade udovicom s dvoje nejake djece. No ostala je i dalje kao kraljica majka na dvoru posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (146I.-1463.).

Nakon pada Bosne 1463. godine, i kraljeva pogubljenja, ona se spašava bijegom u Dubrovnik, potom u Rim, ali su joj djeca odvedena u tursko zatočeništvo gdje su poslije i poturčena. Ostaje povijesno nejasno kad su je zla vremena odvojila od djece. Kao kraljevska bjegunica pred Turcima, od pape Pavla II. (1464-1471.) i Siksta IV. (1471.-1484.) dobiva izdašnu pomoć te je, s nekoliko svojih dvorskih ljudi, također emigranata, mogla živjeti dostojanstveno, hrabro se noseći sa svim nedaćama. Nažalost, uza sve pokušaje, nije joj uspjelo izbaviti djecu iz turskog zatočeništva.

U Rimu je uživala opće poštovanje. U jubilarnoj godini 1475. među kraljevskim hodočasnicima zabilježena je i njezina jubilarna pobožnost 25. travnja 1475. Također je zapisana njezina prisutnost u Akvili godine 1472., prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskoga u njegovu novu crkvu za koju je u svoje vrijeme dao svoj doprinos i njezin pokojni muž Stjepan Tomaš.

Život posvećen Bogu i imenovanje Svete Stolice "vlasnicom kraljevstva Bosne"

Pobožnost ju je povezala sa središnjom franjevačkom crkvom Araceli na rimskom Kapitoliju. Ondje je sudjelovala i u djelima kršćanskoga karitasa. Bila je članica žive franjevačke trećoredske zajednice. Možda je već u Bosni postala trećoredicom. O tom je sačuvan prvi zapis u kronici Franjevačkoga reda, koju je napisao fra Marijan iz Firenze (+1523), odakle su to preuzeli svi susljedni franjevački povjesničari. On zapisuje: «Godine Gospodnje 1478., dana 25. listopada, u Rimu je preminula gospođa Katarina, kraljica Bosne, i sahranjena u Araceli. Ta je pobožna kraljica više godina živjela pod Pravilom bi. Franje i javno nosila habit.»

Kad je osjetila da joj se bliži posljednji čas, a smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva, dala je 20. listopada 1478. godine - uz prisuće sedmorice franjevaca - potanko napisati svoju posljednju volju. Među ostalim, nadarila je franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana. Stvari iz svoje dvorske kapele poklanja hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenjuje svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje: Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Sigismundu, odn. njezinoj kćeri Katarini ako se s islama vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.

Kralijca Bosne pokopana u Rimu - središtu katoličanstva

Po svojoj želji, nakon smrti 25. listopada 1478. godine, pokopana je u franjevačkoj crkvi Araceli. Grob joj je s velikim natpisom bio postavljen pred glavnim oltarom, a na nadgrobnoj je ploči bio isklesan reljefni kraljičin lik s krunom na glavi u naravnoj veličini (1,78 m). Nakon sto godina došlo je do prepravljanja svetišta, pa joj je grob premješten, a nadgrobna je ploča postavljena iznad stuba koje vode na propovjedaonicu, na lijevom stupu kod svetišta. Srećom je cijeli epitaf preslikao i 1547. godine objelodanio rimski kaligraf Ivan Palatino, i tako je sačuvan u izvornoj bosančici i u prijepisu, te na latinskom.

Bazilije Pandžić piše: «Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno štovanje. A franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve burnu povijest ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskoga življenja.

Njezini pak sunarodnjaci već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.».
Time obnavljaju sjećanje o nekadašnjem kršćanskom kraljevstvu Bosni i njenoj posljednjoj kraljici.

Hrvati hodočaste svoju kraljicu i danas!

U posljednjim je desetljećima XX. stoljeća njezin grob postao dragom hrvatskom hodočasničkom postajom. Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto. I u narodu je ona zapamćena kao veliki domoljub što gine i vene za domovinom, željna «pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice» - sve s okolja kraljevskoga grada Bobovca.

Hrvati danas jedini, od sva tri konstitutivna narod Bosne, pohode i hodočaste grob posljednje kraljice Bosne. To je stoga što su Hrvati najstariji autohtoni narod Bosne, koji je između ostaloga, jedini sačuvao katoličku vjeru koju je imala i posljednja kraljica bosanskog kraljevstva i franjevačka blaženica - Bogu i Bosni vjerna Katarina Kotromanić.

Na pločni njenog groba stoji uklesano:

Catharinae Reginae Bosnensi, Stephani ducis santi sabbae sorori, et genere Helene et domo principis, Stephani natae Thomae regis Bosane, vsori Qvanrum vixit annorum LIIII, et obdormivit Romae anno Domini, MCCCCLXXVIII dei XXV oteobris, monumentum ipsus scriptis positiv.

U svom testamentu bosansku krunu ostavlja Vatikanu i Katoličkoj Crkvi u slučaju da se njena djeca koju su oteli Osmanlije ne vrate u katoličku vjeru. A to se nije dogodilo.

Katarina Kotromanić, kraljica Bosne, simbol je teške sudbine katolika i Hrvata Bosne i Hercegovine, te još jedna inspiracija da Hrvatska i Hrvati nikada ne smiju odustati od toga da je Bosna prije svega i uvijek bila država hrvatskog naroda kojeg se danas pokušava majorizirati i istisnuti iz Bosne.

Izvor: narod.hr/bitno.net