Zdenko Lučić: 'Gdje je nestala imovina Herceg-Bosne?'

Zdenko Lučić ponovno se javno obrušio na predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, iznoseći niz teških optužbi o privatizaciji, poslovanju nekadašnjeg poduzeća Mondo d.o.o. Mostar te upravljanju imovinom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Lučić je u opširnoj objavi ustvrdio da je Mondo poslužio kao mehanizam za preusmjeravanje javnog novca i prijenos kapitala u privatne ruke, a Čovića je označio kao ključnu osobu političko-ekonomskog sustava koji je, prema njegovim navodima, uspostavljen krajem devedesetih godina.

U objavi se osvrnuo i na Čovićev politički uspon, sudske postupke koji su se protiv njega vodili, likvidaciju Monda te današnje javne nabave i poslovanje javnih poduzeća.

Riječ je o Lučićevim tvrdnjama i optužbama, a Hercegovina.info nije neovisno provjerila sve navode iz njegove objave. Njegov status u nastavku prenosimo u cijelosti:

„MONDO – još jedan pogled na pljačkaški pothvat Draga Čovića i drugova

Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HR HB) izrasla je u kolovozu 1993. iz Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Kao supotpisnica Washingtonskog sporazuma HR HB je ugrađena u Federaciju BiH, a i stvarno je prestala postojati kada je u kolovozu 1996. Godine Vlada HR HB prenijela sve ovlasti na Vladu Federacije BiH. Tijekom rada HR HB obranjena je i sačuvana golema infrastrukturna industrijska i financijska imovinu. Taj kapital, obranjen krvlju branitelja te unaprijeđen doprinosom radnika i lokalnog stanovništva, kao i višemilijunskom pomoći iz Republike Hrvatske, umjesto da postane temelj ekonomskog opstanka i razvoja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, postao je plijenom političko-ekonomske oligarhije Dragana Čovića. Materijalna i financijska imovina Herceg-Bosne bila je predmet kompleksnog procesa privatizacije i preustroja institucija. Najveći dio infrastrukturne i materijalne imovine formalno je prenesen na poduzeća unutar Federacije Bosne i Hercegovine, a neka od njih i danas posluju u većinski hrvatskim područjima (npr. Elektroprivreda HZ HB, HT Mostar, Hrvatska pošta Mostar). Ključni mehanizam te pretvorbe nije klasična ulična pljačka, već sofisticirani institucionalni inženjering u kojem su osmišljena paravan poduzeća (jedno od njih je i Mondo d.o.o. Mostar) odigralo važnu ulogu u izvlačenju javnog novca. Tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih, kroz procese vaučerske i rane privatizacije, brojna velika državna poduzeća (poput nekadašnjih giganata u Mostaru i okolici), kroz osmišljene asimetrijske privatizacijske procese preusmjereni su na privatne osobe i poduzeća u vlasništvu uskoga kruga ljudi.

Mondo kao paravan poduzeće za izvlačenje javnog novca

Uloga poduzeća Mondo i dugogodišnjeg predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića ključna je za razumijevanje prijelaza javnog kapitala Herceg-Bosne u privatne ruke krajem 1990-ih godina. Sve se događalo u sklopu mreže isprepletenih funkcija unutar mostarskog giganta SOKO i tvrtke Mondo. Dok su branitelji na bojišnicama krvarili i branili nacionalne interese, u pozadini se odvijala tiha, ali sustavna akumulacija kapitala. Poduzeće Mondo d.o.o. je u dobroj vjeri utemeljio HDZ BiH da bi poslužilo kao financijski mehanizam i dioničar u drugim novoosnovanim institucijama sa svrhom zaštite vitalnih hrvatskih interesa. Tvorci su u dobroj vjeri upravljanje poduzećem Monda d.o.o. u potpunosti delegirali poduzeću Soko Mostar odnosno Draganu Čoviću. Kao generalni direktor Sokola, Čović je imenovan i za predsjedatelja Upravnog odbora poduzeća Mondo.

Stranačko vodstvo u tom trenutku nije znalo za postupke koje je Čović sa svojom skupinom kleptokrata - odabranih pojedinaca već provodio u privatizaciji giganta Soko. Okruživši se članovima obitelji, kumovima i povezanim poduzetnicima, institucionalnim operativcima te političkim i tehničkim izvršiteljima u institucijama imao je potpunu formalno-pravnu kontrolu nad predstojećim procesima pa i u samom postupku likvidacije Mondo d.o.o. i to izravnom odlukom poduzeća Soko Mostar. Mondo d.o.o. proglašen je poduzećem od posebnog interesa koje je imalo ekskluzivni monopol ili strogo kontrolirani udio u uvozu i distribuciji visokotarifnih roba – prvenstveno nafte, naftnih derivata, cigareta, alkohola i kave. U uvjetima kada klasični porezni sustav nije funkcionirao, profit od visokotarifne robe izravno je punio privatne račune ljudi unutar Čovićeva sustava. Na poziciji direktora i članova upravnog odbora Monda izmjenjivali su se kadrovi koji su istovremeno držali poluge u stranci i najprofitabilnijim javnim poduzećima. Čović je sve njih postupno eliminirao i zamijenio krugom pojedinaca koji su činili njegovu mrežu. Mondo nije bio klasična neovisna privatna firma, niti je bio obično industrijsko kćer - poduzeće koje je Soko samostalno razvio iz proizvodnih potreba. Mondo je bio neka vrsta pravnoga paravana za kupovinu udjela i kontrolu nad dionicama unutar hercegovačkog (dijelom i bosanskog) gospodarskog i bankarskog sustava kasnih devedesetih godina. Taj je cjelokupan sustav u jednom momentu predan na upravljanje Draganu Čoviću i njegovoj kleptokratskoj mreži (skupine direktora i/ili članova upravnog odbora Soko – Branko Kolobarić, Vlado Majstorović, Dragan Perić, Vlado Čuljak….). Tako je Mondo, iako legalno registriran s idejom očuvanje, kontrole i unaprjeđuje materijalnih resursa hrvatskoga naroda u BiH, postao platforma za malverzacije i pranje novca kroz privid legitimnog poslovanja.

Dragan Čović, kojem je povjereno upravljanje s Mondo d.o.o., nije to poduzeće učinio konkurentnim na slobodnom tržištu, nije je stvorio novu vrijednost ili zapošljavao radnike. Od poduzeća je načinio financijskog posrednika i transmisijski kanal između profitabilnih javnih poduzeća i ekonomsko-političke oligarhije koju je stvarao. Prema revizorskim izvješćima i kasnijim optužnicama očito je da su javna poduzeća Herceg-Bosne postala privatna blagajna oligarha. Pored privatnih potreba Dragana Čovića i kleptokratske mreže, novac je korišten za kupnje automobila i stanova osobama iz akademskog, poreznog i pravosudnog sektora koji su mu trebali za kasniju institucionalnu zaštitu. Prema nalazima Financijske policije, kroz fiktivne ugovore i netransparentne transakcije izvučen je golem novac za kupnju stanova političkoj i društvenoj eliti u Mostaru. U toj operaciji dodjele stanova, konzorcij sastavljen od Hercegovačke banke, HPT-a Mostar, tvrtke Mondo, JP Urbing i JP Željeznice Mostar uplatio je ukupno 2,1 milijun maraka privatnim građevinskim investitorima za stambene kvadrate odabranih pojedinaca. Sustav je postavljen jednostavno i učinkovito. Monopolistička javna poduzeća (poput Elektroprivrede HZ HB i HPT-a Mostar), koja su kontrolirana od strane Čovićevih kleptokrata, preusmjeravala su milijunske iznose Mondu d.o.o. na ime fiktivnih marketinških usluga, konzaltinga ili nabave opreme.

Samo u jednom od istraženih predmeta, Financijska policija je utvrdila da je tadašnji direktor Elektroprivrede HZ HB kroz više uplata temeljem fiktivnih ugovora nezakonito prebacio 1,4 milijuna KM na račun poduzeća Mondo. Pomoć koja je stizala iz Zagreba za HVO, umjesto na račune krajnjih korisnika, često je pretvarana u robu ili dionice kojima je mešetario Mondo te je tako provodio komercijalizaciju donacija, naravno za odabrane. Kroz Mondo i s njim povezane subjekte prošao je dio od oko 216 milijuna maraka koje je Republika Hrvatska (MORH) uplatila za logistiku, branitelje i infrastrukturu. Umjesto na račune službenih institucija, ta su sredstva, oprema i vozni park preusmjereni na Mondo i povezane privatne tvrtke pod kontrolom Dragana Čovića. Tako je novac koji je devedesetih prošao kroz Mondo postao temeljni kapital kojim su kasnije u procesu privatizacije kupovana javna poduzeća, nekretnine, hoteli i građevinska zemljišta po Mostaru i okolici.

Dragan Čović i institucionalni štit pljačke

Tijekom 1990-tih i početkom 2000-tih Dragan Čović je istovremeno obnašao ključne gospodarske i političke funkcije (od generalnog direktora vojne industrije, predsjednika upravnog odbora servisa Mondo d.o.o. za izvlačenje javnog novca, člana upravnog odbora banke, do ministra financija FBiH) čime je imao političku, financijsku i gospodarsku moć. Sve to mu je omogućilo upravljanje cjelokupnim procesom. Stoga nije čudno da je poduzeće Mondo d.o.o. moglo komercijalizirati donacije, zaključiti fiktivne ugovore kao i mešetariti s javnim novcem čime su stotine milijuna maraka završili u džepovima Čovića i odabrane skupine oligarha bez ikakvih sankcija. Nijedno paravan poduzeće ne može funkcionirati bez političkog pokroviteljstva i kontrole nad ključnim točkama sustava. U slučaju Monda d.o.o. ta se kontrola kristalizirala kroz lik i djelo Dragana Čovića, tadašnjeg generalnog direktora mostarskog giganta SOKO i ujedno predsjedatelja Upravnog odbora Monda, a kasnije i ministra financija Federacije BiH.

Kada mu je u ožujku 2001. godine završio mandat ministra financija, a međunarodna zajednica kroz slom Hrvatske samouprave i tenkovski upad SFOR-a u Hercegovačku banku započela masovne smjene i kazneni progon dužnosnika, Čović je primijenio strategiju taktičkog uzmicanja. Od ožujka 2001. pa sve do jeseni 2002. godine, on se privremeno povukao iz aktivnog političkog života u Sarajevu, izbivajući u sigurnim zonama izvan dosega izravnih akcija OHR-a. Njegove glavne baze u tom razdoblju bile su vila u Makarskoj te obiteljsko imanje u Ljutom Docu, odakle je iz zavjetrine promatrao političku eliminaciju svojih stranačkih kolega (poput Ante Jelavića) i čekao da prođe val međunarodnog pritiska. Ovaj institucionalni i fizički štit omogućio mu je da politički preživi najžešći udar na hrvatsku političku strukturu te da se u jesen 2002. godine trijumfalno vrati, preuzme potpunu kontrolu nad HDZ-om BiH i pobijedi na izborima za člana Predsjedništva BiH.

Proces uspostave njegove potpune kontrole nad HDZ-om BiH odvijao se kroz sustavan unutarstranački inženjering između 2002. i 2005. godine. Iskoristivši činjenicu da je visoki predstavnik trajno uklonio staru političku gardu, kako utemeljitelje HDZ-a tako i nositelje otpora i ratne zapovjednike, uvjerio je privremenog predsjednika HDZ-a Barišu Čolaka da ga kandidira za Predsjedništvo BiH. Čović, kao školovani kadar bivše Jugoslavenske komunističke strukture nametnuo se kao jedini lider s gospodarskom i financijskom moći koju je akumulirao krajem 1990-tih i početkom 2000-tih te osvojio mandat u Predsjedništvu BiH 2002. godine. Kada ga je u ožujku 2005. godine Paddy Ashdown smijenio iz Predsjedništva zbog optužnica u aferi Lijanovići, Čović je to u javnosti vješto prikazao kao „napad na hrvatske nacionalne interese“, pretvorivši međunarodne sankcije u vlastiti politički štit i homogenizirajući biračko tijelo. Indikativno je to što je svima drugima zabranjeno svako političko djelovanje, ali ne i Čoviću!? Njemu je Ashdown dopustio vođenje HDZ-a BiH, a tim i postupno uništavanje Hrvata u BiH. Naime, Čović je samo dva-tri mjeseca nakon smjene iz Predsjedništva BiH na 9. Saboru HDZ-a BiH u lipnju 2005. godine, izabran za predsjednika stranke. Taj je uspon pratio dubok unutarnji raskol i optužbe za manipulaciju glasovima koji su doveli do odvajanja struje okupljene oko HDZ-a 1990, no Čović je iz tog sukoba izašao s očišćenim stranačkim aparatom i lojalnom mrežom kadrova koja mu osigurava apsolutnu moć. Svi kadrovi koji su operativno držali stranku kao i ključna mjesta u profitabilnim javnim poduzećima vremenom su zamijenjeni obiteljskim krugom i kumovima. Uvedeno je pravilo „Tko nije s nama taj je protiv nas“. Veliki broj zaslužnih i uglednih ljudi je oklevetan i uklonjen iz političkog i društvenog života. Na njihova mjesta postupno su dovođeni kompromitirani ljudi s komunističkom prošlošću ili oni mlađi iz takvih obitelji. Teško je danas u Čovićevoj strukturi moći pronaći nekoga s čistom prošlošću te s hrvatskim i katoličkim identitetom.

Kontrolirana likvidacija i nestanak dokaza

Ključna karakteristika uspješnih operacija s paravan poduzećima kao što je Mondo d.o.o. jest njihova privremenost. Kada poduzeće ispuni svoju svrhu, kao što je Mondo d.o.o. novac preusmjerio u Čovićevu infrastrukturu, ono mora nestati kako bi se zameli tragovi. Stoga je Mondo d.o.o. likvidiran. Prije nego što je pokrenut službeni likvidacijski postupak veći dio preostalog kapitala, potraživanja i nekretnina prepisan je, kompenziran ili ustupljen drugim povezanim poduzećima i privatnim osobama. Nakon što je imovina disperzirana, formalni proces pred sudom bio je samo pravno okončanje njezina postojanja. Općinski sud u Mostaru proveo je i zaključio likvidacijski postupak, čime je Mondo d.o.o. službeno brisan iz sudskog registra. Likvidacijom je pravna osoba prestala postojati, što je znatno otežalo kasnije sudske procese i povrat novca u proračun, jer više nije bilo subjekta koji bi se mogao izravno teretiti za nastalu štetu.

Kada je međunarodna zajednica 2001. godine upala u Hercegovačku banku i blokirala račune, te kada je Tužiteljstvo BiH godinama kasnije pokrenulo istrage protiv Čovića i suradnika, suočili su se s pravnim zidom. Originalna dokumentacija o poslovanju Monda i Sokola misteriozno je nestala ili je proglašena uništenom. Iako je Tužiteljstvo BiH pokrenulo opsežne istrage i podiglo optužnice slučaj je pravosudno obustavljen. Službeno objašnjenje za obustavu istrage bilo je nedostatak dokaza i nepotpuna dokumentacija. Ključni originalni dokumenti o poslovanju poduzeća Mondo d.o.o. i Sokola misteriozno su nestali ili su uništeni zbog čega kopije na sudu nisu bile pravno važeće. Time je proces preusmjeravanja imovine Herceg-Bosne u privatne ruke ostao bez sudskog kažnjavanja, a akteri su zadržali političke i ekonomske pozicije. Čovićev ekonomsko-politički inženjering je uspio. Dragan Čović bio je optužen na sudovima BiH u tri postupka, ali je u svim procesima pravomoćno oslobođen optužbi ili su postupci pali zbog gubitka originalne dokumentacije ili zastare. Treba zapamtiti termin pravomoćno oslobođen uslijed nedostatka dokaza.

Kontinuitet pljačke - od Monda do suvremenih javnih nabava i "prijateljskih" agencija

Metode kojima su se krajem devedesetih godina Čović i odabranici služili prilikom poslovanja poduzeća Mondo nisu nestale s njegovom likvidacijom. One su poslužile kao operativni nacrt i temelj za sustav koji i danas funkcionira. Dok se nekada novac izvlačio preko fiktivnih ugovora i primitivnog prelijevanja dionica pod okriljem ratnih institucija, suvremenu pljačku javnih poduzeća Čovićev krug oligarha provodi kroz sofisticiraniji, ali institucionalno legalizirani mehanizam namještenih javnih nabava i proračunskog klijentelizma. Suvremena paralela Monda očituje se u sljedećim segmentima današnjeg ekonomsko-političkog sustava:

a) Izvlačenje javnih sredstava kroz IT i marketinške agencije – Mondo su u izvlačenju javnog novca danas zamijenile privatne IT tvrtke, konzultantske kuće i marketinške agencije koje su obiteljski, kumski ili interesno bliske Draganu Čoviću. Javna poduzeća poput Elektroprivrede HZHB, HT Mostara ili županijska ministarstva i danas tim odabranim tvrtkama dodjeljuju višemilijunske ugovore za održavanje softvera, digitalnu transformaciju ili promociju. Baš kao i nekada, stvarna vrijednost tih usluga često je višestruko prenapuhana, a novac se s javnih računa prelijeva u privatne džepove. Ta institucionalna kontrola danas se najjasnije ogleda u strateškim državnim agencijama. Primjer je Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi (BHANSA), kojom godinama upravlja Čovićev zet Davorin Primorac. Pod njegovim vodstvom, agencija ne samo da redovito izbjegava strogi parlamentarni nadzor, već funkcionira kao zatvoreni sustav kroz koji se provode sporni tenderi za oglašavanje i sponzorstva, čime se javni novac prelijeva prema sportskim klubovima i organizacijama izravno povezanim s potrebama Dragana Čovića.

b) odabrana mreža "prijateljskih" poduzeća - U vremenu Monda, paravan poduzeće bilo je jedno i izravno vezano za političku elitu. Danas je sustav disperziran na mrežu manjih poduzeća u vlasništvu kumova, sinova, kćeri i kadrova odanih Dragana Čovića. Ta poduzeća imaju monopol na građevinske radove, opskrbu, pa čak i na nabavu uredskog materijala za javne institucije. Javna poduzeća više ne služe za stvaranje profita i ekonomski razvoj zajednice, već funkcioniraju kao stranački bankomati i mehanizmi za održavanje socijalnog mira kroz zapošljavanje podobnih birača. Monopol je osiguran i kroz izravno pozicioniranje članova Čovićeve uže obitelji u ključne energetske i financijske institucije.

c) zarobljena država i pravosuđe - Najveća sličnost između ere Monda i današnjeg stanja jest potpuni izostanak kontrole i pravosudnog epiloga. Baš kao što je istraga o Mondu i ostalim Čovićevim aferama propala zbog "nestanka dokumentacije", današnje afere u javnim nabavama rijetko dočekuju sudske presude. Agencije za javne nabave i revizorski uredi redovito upozoravaju na korupciju i izvlačenje novca, no tužiteljstva – koja su pod strogom kontrolom Čovićevih oligarha – te izvještaje namjerno drže u ladicama do zastare. Pravosuđe i dalje služi kao štit kleptokratske mreže koju je 90-tih stvorio Dragan Čović.

Ekonomska devastacija započeta s Mondom novim pristupom dobila je svoj moderni epilog. Izvlačenje javnog novca postalo je službeni modus operandi i temeljni stup opstanka parasustava kojeg je organizirao Dragan Čović.

Posljedice ekonomske devastacije

Pitanje "Gdje je nestala imovina Herceg-Bosne?" u slučaju Monda dobiva jasan i egzaktan odgovor. Ona nije isparila; ona je planski preusmjerena, oprana i integrirana u privatne posjede, nekretnine, građevinske poduhvate i trajan politički utjecaj današnje elite. Ova asimetrija moći najslikovitije se materijalizirala u ekstremnom privatnom luksuzu vladajuće klase. Dok su radnici i branitelji ostajali bez dionica i radnih mjesta, akumulirani javni kapital pretvaran je u megalomanske privatne posjede elita, poput obiteljskih vila, zbog čije se gradnje doslovno mijenjao i skretao prirodni tok rijeke Radobolje. Taj čin ostaje trajni simbol vremena u kojem su čak i prirodni resursi podređeni privatnom interesu moćnika. Osim materijalnog gubitka, ovaj je proces nanio i duboku kolektivnu psihološku traumu društvu. Sustavnim uništavanjem gospodarskih giganata zbrisana je vjera hrvatskog naroda u društvenu pravdu, transparentnost i meritokraciju. Stvoren je rigidan okvir u kojem poslovni i životni uspjeh više ne ovise o znanju, inovaciji ili slobodnom tržištu, već isključivo o podobnosti i volji Dragana Čovića i njegovih poslušnika, čime je trajno osakaćen razvoj neovisnog poduzetništva, kao i cijeloga društva.

Ekonomski monopol i zarobljene institucije stvorili su nepodnošljivo ozračje koje je postalo glavni pokretač defetizma i demografskog sloma. Gubitak javnih resursa koji traje desetljećima izravno rezultira iseljavanjem stanovništva, jer profit koji je trebao graditi ceste, škole i bolnice, i danas završava na računima uske skupine ljudi koji su sustav pljačke doveli gotovo do savršenstva. Prisilni odlazak tisuća obitelji i mladih obrazovanih ljudi prema zemljama Zapadne Europe najgora je i najtrajnija nuspojava ove devastacije, kojom hrvatski narod u BiH gubi svoju biološku i ekonomsku supstancu. Slučaj paravan poduzeća Mondo ostaje spomenik tranzicijskoj pljački koju je proveo Dragan Čović. On zorno prikazuje kako se pod krinkom zaštite nacionalnih interesa i "viših ciljeva" provodila najprizemnija ekonomska eksproprijacija. Gubitkom te imovine, hrvatski narod u BiH gubi ekonomsku supstancu i neovisnost, a Hercegovina je transformirana iz potencijalnog industrijsko-tehnološkog lidera u prostor privatnih rentijerskih monopola, ovisan o političkoj volji Čovića i nekolicine pojedinaca koji su se obogatili na nesreći hrvatskih branitelja i radnika.“

Dodajte Hercegovina.info među omiljene izvore