Valentin Inzko i OHR u službi velikobošnjačke politike!

Podsjetio je da godinama poziva ne na dijalog s međunarodnom zajednicom, već unutrašnji, onaj u BiH. Ne može Sarajevo s Banjom Lukom razgovarati preko Bruxellesa i Washingtona, kaže Špirić te drži da bi bilo poželjno da bh. politički predstavnici sjednu i otvoreno razgovaraju o svim otvorenim pitanjima.

Neovisno tko je izjavio, kako u BiH bez dijaloga između političkih predstavnika triju konstitutivnih naroda nema „mirne Bosne" i Hercegovine, temeljna je to pretpostavka, tko išta zna o ovoj zemlji. Pokazalo se to stoljećima. Nema sreće za jedan ili dva naroda ako je treći nezadovoljan. A danas u BiH nitko nije potpuno zadovoljan. Hrvati ponajmanje. Da bi se to stanje promijenilo potreban je upravo dijalog i kompromis među narodima i njihovim političkim predstavnicima, ali ne preko međunarodne zajednice i njezinih posrednika, koji često ne žele dobro svima već prije svega sebi i interesima koji su daleko izvan BiH, ali se ostvaruju preko leđa BiH.

Možda, za početak, kao dobar primjer može poslužiti Mostar. Grad koji je bio paradigma podjele Bosne i Hercegovine. Dva dijela grada, kao dva entiteta. Godinama su se Hrvati i Bošnjaci u Mostaru svađali do granica incidenata. Grad na Neretvi zbog poznatih događaja oko (ne) izbora gradonačelnika postao je predmet izrugivanja u zemlji i regiji. A tko je bio najveći krivac za to. Ne Hrvati i Bošnjaci, ili Srbi, odnosno politički predstavnici ta tri naroda nago upravo OHR- i međunarodni činovnici kojima nije u interesu boljitak građana Mostara i BiH nego prije svega osobna interes i profit. Takvi činovnici međunarodne zajednice godinama su „mutili" odnose u Mostaru što je rezultiralo nakaradnim statutima grada tako da je Mostar 15 godina svako malo, često i prema potrebi, postajao grad slučaj.

Danas, godinu dana kasnije, kada je u Gradu na Neretvi prestao postojati ured OHR-a, koji je tako „zdušno i predano" radio na dobrobiti građana Mostara, nema žestokih političkih prepucavanja, pritiska, ucjena, smjenjivanja političara. Sve je to iza nas. Političari iz reda sva tri naroda, posebice bošnjački predstavnici, shvatili su da sve što kratkoročno „dobiju" od OHR-a na štetu Hrvata ili Srba, dugoročno šteti njima. Tako danas nitko o Mostaru ne priča s podsmijehom ili prijezirom. Potenciranje podijeljenosti ne dolazi iz Mostara nego samo iz dijela zlonamjerne sarajevske čaršije koja zarad svojih sitnih interesa ili pritiska na Hrvate koristi Mostar.

Stoga, ako se želi mirna i prosperitetna Bosna i Hercegovina, prvi je preduvjet dijalog i kompromis. Dijalog bez izravnog posredovanja OHR-a, uz pomoć kojeg velikobošnjačka politika danas, predvođena Zlatkom Lagumdžijom i njegovom kvazi socijaldemokratskim SDP-om, pod krinkom i parolom „države za čovjeka" želi napraviti unitarističku građansku državu, na štetu Hrvata i Srba. Ta i takva politika itekako je opasna i dugoročno nemoguća misija.

Nitko silom neće voljeti ovu državu, jer država je više od prave krpe sa 12 zvijezda koju je nametnuo OHR. Kada se tri naroda dogovore o njezinu izgledu, bojama i himni, onda ćemo znati da BiH ima budućnost. A da bi se to dogodilo potreban je dijalog, kompromis i uvažavanje. Danas ne na sceni politika konfrontacije, ucjene, negiranja. Nažalost, za takvo stanje uz pojedine domaće lidere, veliku zasluga, ima međunarodna zajednica, OHR na čelu s Valentinom Inzkom koji se otvoreno svrstao na jednu stranu u BiH.

(R.I Dnevnik.ba)