U Mostaru određene elite nastoje ljude držati što više odvojene, samo da bi održale svoje pozicije i položaj

...Hercegovini, tijekom kojeg je obišao veći dio regije.

Njegov posjet je na nekim mjestima izazvao i negativne reakcije, a na drugima je, pak, naišao na dobar doček ljudi, koji, prema njegovom mišljenju, očekuju promjene nabolje. O razlozima posjeta, podjelama, nacionalizmu, SDP-u, odnosima u društvu, obećanjima i njihovom ispunjenju, s Pudarićem smo porazgovarali u prošli četvrtak nakon završetka drugog dana obilaska. Razgovor smo uz kavu obavili u mostarskom restoranu “Radobolja” u poslijepodnevnim satima, neposredno pred otvaranje 14. po redu Dana Matice hrvatske u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, manifestacije koja se službeno otvarala samo ulicu niže.

Koji je razlog Vašeg trodnevnog posjeta Hercegovini? Jeste li zadovoljni i jesu li ispunjena očekivanja?

- Ovo je moj prvi posjet Hercegovini u funkciji dopredsjednika Federacije. Ja sam za Hercegovinu povezan tako što sam polovicom Hercegovac. Što da kažem, nego da sam zadovoljan. Ne može se sve odjednom postići. Puno toga ima u dijelu moje domovine, što bih volio još jednom proći, pomiriti sebe sa svojom okolinom, i možda pomiriti tu okolinu samu sa sobom. Nadam se da će u vremenu koje slijedi moji fizički boravci u Hercegovini i u drugim krajevima Federacije imati ritam koji će pokazati kako ovaj početak nije samo jedan 'balon', koji je 'pukao' i nestao, već da će imati kontinuitet i da će se moći više uraditi u vremenu koje slijedi. Da, zadovoljan sam s posjetom.

Bilo je i nekih problema u Mostaru, poput dočeka na Partizanskom groblju gdje su bili iscrtani grafiti upućeni Vama. Kako komentirate ta događanja?

- Kažem da sam zadovoljan. Moj cilj i cilj stranke u ovoj vlasti je promijeniti postojeće stanje. Stanjem nitko nije zadovoljan i ne može se izmijeniti održavanjem mira na površini nego samo na način da ljude natjerate ljude da počnu razmišljati i djelovati. Naravno, u takvom jednom poslu i pokušaju pobudit ćete i ljude koji se odupiru promjeni postojećeg stanja. Tako je i razumljivije to što se prateće stvari događaju; od grafita na Partizanskom groblju ili pokušaja da se stvore nesporazumi oko mog odlaska na Široki Brijeg, zatim nerazumijevanja oko mog odlaska u Prebilovce i razgovora s radnicima Sokola i Aluminija, onda sa zadrugarima...Posjet ima poruku kako se treba okrenuti čovjeku. Na svim tim mjestima koja sam posjećivao, razgovarao sam s običnim ljudima koji su bili žrtve ili u ime nekog kolektiviteta, nacije, ideologije...i suština je da svakom tom čovjeku treba prići i porazgovarati o problemima. Bio sam i u Ravnom, gdje sam zapalio svijeću prvoj žrtvi rata u BiH, rata za kojeg su mnogi govorili da nije njihov, da ne postoji ili da se to neće dogoditi. U Ravnom me neki čovjek upitao što ja tu radim? Došao sam zato jer je to prvi čovjek u mojoj zemlji koji je platio glavom ni kriv ni dužan, nego samo zato što je živio u svom selu i u tom trenutku bio na svojoj zemlji. Iz tih razloga sam tamo otišao, a ne zbog neke ideologije, velike svjetske poruke i slično, nego zbog čovjeka koji je samo radio svoj posao i vozio vozilo Hitne pomoći te je ubijen.

Kažete da ste vezani za Hercegovinu u koju često dolazite. Kakvo je, po Vašem mišljenju, danas stanje u Mostaru? Često se spominje kao podijeljen grad, a u biti je multietničniji nego Sarajevo?

- Nisam stručnjak za Mostar kao što se Vi i ne smijem olako govoriti o Vašem gradu, za razliku od Sarajeva čije 'bilo' osjećam. No, očito je i u Mostaru na sceni ista matrica, kao i u drugim mjestima u kojima određene elite nastoje ljude držati što više odvojene, u strahu i u nepovjerenju jednih prema drugima, samo zato da bi održale svoje pozicije i položaj. Život uvijek pronalazi način da to zaobiđe i prijeđe preko tih prepreka. E sad, je li to dovoljno petnaest godina nakon rata? Ja se sjećam nekog drugog Mostara i nekog drugog Rondoa, kao i šetnje koja je išla od Musale do Rondoa, a ne Avenijom ili Fejićevom. Isto se sjećam i Sarajeva i znam da više nikad takvi neće biti. To su mjesta iz moje mladosti, a Vi danas imate neka druga mjesta u kojima živite i od njih pravite najbolje. Ne dopustite da Vas mi ubijemo, bilo našom nostalgijom ili da Vas držimo u kavezima zbog nekih naših strahova ili ideologija koje su davno prevladane. I Mostar se protiv toga bori, kao i svaki drugi živi organizam. Mislim da je stanje danas u Mostaru bolje nego što to političari prikazuju, ali isto tako je gore nego što istinski može biti. No, sve je u vašim rukama i morate se boriti za budućnost.

Možete li napraviti usporedbu između Mostara i Sarajeva. Tko, po Vašem mišljenju, danas teže živi: Srbi u Mostaru ili Hrvati u Sarajevu?

- Ovako, najteže žive ljudi koji nemaju posla i u Sarajevu i Mostaru. U situacijama društvenih kriza većina sebi pokušava osigurati ili zadržati što je moguće veći dio socijalne i ekonomske stabilnosti u okviru tog društva. Tada manjine trpe i to ne zato što je netko tako odlučio, iako ima i stranaka koje promoviraju takve stvari. I u zapadnoj Europi, rasistički, nacistički, desničarski pa i ljevičarski pokreti jačaju u razdobljima kriza, kada rasa, nacija ili bilo koja druga vrsta ekskluziviteta, koja uključuje većinu, počinje vršiti teror nad manjinom. Takav slučaj je i kod nas i svatko koga je malo, puno više osjeća pritisak nego onaj, koga je veći broj. Ako razbijete to statistički, vidjet ćete kako je puno veći broj ljudi što žive u neimaštini, siromaštvu i bez prava koji pripadaju toj istoj većini. Ali, ovdje se ne radi o statistici, već o živim ljudima, i to stvara probleme.

Ipak, niste mi odgovorili na pitanje tko danas teže živi: Srbi u Mostaru ili Hrvati u Sarajevu?

- SDP ima ozbiljnu namjeru stvoriti okružje u kojem će ljudi prvo povjerovati kako se isplati raditi, jer danas ljudi to ne misle. U ovih dvadesetak godina je usađivana tzv. psihologija primatelja pomoći, prvo humanitarne, a kasnije i socijalne. Naša je namjera omogućiti svaki vid inicijative i davanja podrške ljudima, kako bi uspjeli kroz formiranja malih poduzeća, podrške njima, zatim poljoprivredne proizvodnje...Tek tada ćemo pomoći i Srbima u Mostaru i Hrvatima u Sarajevu.
Volio bih da se nitko od nas ne osjeća u svojoj kući kao u zatvoru iz kojeg ne smije izići. Nama treba pokret ljudi i da oni povjeruju kako je moguće promijeniti situaciju i da je, naravno, žele promijeniti. Ako u tome uspijemo, sve mjere i zakoni neće biti problem. A ako ne uspijemo, možemo donijeti najbolje zakone, mjere i programe, to će samo ostati uvezani materijali koji će ležati po fasciklima i policama, a koje ćemo samo nekom pokazivati kad nam dođe netko, da se pohvalimo kako smo pametni, a ljudi će i dalje živjeti ovako kao i dosad.

Spominjali ste multietničnost stranke. Koliko su uistinu Hrvati i Srbi danas zastupljeni u SDP-u?

- Onoliko koliko žele biti zastupljeni. Meni najteže pada što ne možemo razbiti neke zidove kod ljudi za koji znaju da ono što mi radimo njima treba, ali ne mogu prijeći preko strahova i bolova koje su proživjeli pogotovo u vremenu od 1992. - 1995. Mi ne možemo iz toga da ih izvučemo kako bi oni stali s nama. Nitko nikada iz SDP-a nikoga nije otjerao niti ga odbijao, zato što se zove ili izjašnjava tako kako se izjašnjava. Isto tako, to što ne odbijate nekoga nije dovoljno da ti ljudi u sebi prelome i kažu 'da'. Mi se nadamo, budući da smo stalno bili oporba, kako ćemo u ove četiri godine napraviti neke stvari i pokazati ljudima da se može, kako nitko ovo pitanje više ne bi postavljao. Ne zato što ćemo nekoga zaluditi ili kupiti, nego tako što ćemo radom pokazati kako stvarno u ovoj državi trebaju pametni, sposobni i vrijedni ljudi te se njima isplati ostati i živjeti u zemlji.

Što je veći problem u državi, nacionalna ili ekonomska ugroženost?

- Bez jasnog odnosa prema nacionalnom pitanju nema rješenja. Vi ne možete ovu državu graditi govoreći kako je nacionalno nebitno, jer je to osobna stvar koju svatko sa sobom treba nositi i bez toga ne predstavlja ništa. To je ogromnom broju ljudi mnogo značilo i još uvijek znači. Mora se imati jasan odnos prema nacionalnom, to ima i SDP, on jest utemeljen na ZAVNOBiH-u i nadograđen modernim tekovinama višestranačke demokracije, kojeg nisu uradile mnoge zemlje u Europi. Bitno je imati stav prema nacionalnom i znati kako je to važno, ali samo od toga ne možete napraviti ništa, dok nemate društvo. Države bez društva nema, a da bi opstalo, mora imati nacionalnu osnovu. Nacionalno pitanje i ekonomija su povezana pitanja. Da svakom čovjeku godišnje date milijun maraka i da ne mora ništa raditi, nosili biste se s problemom neriješenog nacionalnog pitanja. Isto tako, da riješite nacionalno pitanje i ostavite ljude na 100 maraka mjesečno suočili biste se s ekonomskim problemom.

Molim Vas kratak i jasan odgovor na sljedeće pitanje. Hoćete li održati dana obećanja iz predizborne kampanje? 

- Nadam se da hoću. Je li dovoljno precizan odgovor?

I za kraj jedno opuštenije pitanje. Za koga navijate u nogometu; Sarajevo, Željezničar, Olimpik, Slavija...?

- Navijam za FK Sarajevo. Rođen sam na Koševu, 200 metara od stadiona. Godine 1967. kad je Sarajevo osvojilo prvu titulu, imao sam osam godina. Kad smo tad igrali europsku utakmicu u Manchesteru, moj otac je bio vođa puta, a u to vrijeme je bio i član Uprave. Ja sam 'pitar od kosti'. Dva puta sam se radovao u životu kad je u pitanju nogomet. Jednom kad je Sarajevo osvojilo drugu titulu prvaka 1985. godine, u toj ekipi je igrao moj drug iz razreda Predrag Pašić, a drugi put je to bilo kad je Željo ispao u drugu ligu.

Imate li neku poruku na koncu razgovora?
- Što god da radim u životu, trudim se da u tome ostanem čovjek. Sve ostalo mi nije bitno. To savjetujem i ostalima.

Tko je Svetozar Pudarić

Rođen je 1959. u Sarajevu gdje završava osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je arheologiju, nakon čega se vraća u Sarajevo i počinje raditi u struci, kao arheolog u Zavodu za zaštitu spomenika i kulture. Na novom poslu starta 1. veljače 1984., sedam dana prije otvaranja sarajevske olimpijade. Godine 1990. se prvi put počinje ozbiljno baviti politikom i bio je na listi SK BiH SDP te je izabran u Skupštinu Grada Sarajeva, kao jedan od stotinu odbornika. Imali su trinaest mandata u Skupštini. Početkom rata ostaje u Sarajevu, gdje su i on i supruga ranjeni od granate. Vjenčali su se u bolnici, gdje su dobili i prvu kćerku. Tri i  pol godine su proveli u Njemačkoj na liječenju, gdje su dobili još jednog sina. Godine 1997. vraćaju se u Sarajevo. Nakon što su mu rekli da u njegovoj struci u rodnom mu gradu nema posla, počeo je raditi u SDP-u. Živio je u to doba uglavnom od ženine plaće, kao i od prelamanja tekstova za različite stručne časopise. U pitanju je bila uglavnom ekonomija i financije. S vremenom je i SDP počeo “stajati na svoje noge” te se profesionalizirao u stranci. Prolazio je onda sve u stranci, od pobjede 2000., poraza 2002. i nove izborne pobjede na zadnjim izborima. U javnom političkom životu se prvi puta javno angažirao 2002. godine, kad je izabran za zastupnika u sarajevskoj Skupštini i izaslanika u Domu naroda u Klubu Srba. Godine 2006.  ponovno je izabran u sarajevsku Skupštinu te je bio dopredsjednik i izaslanik u Domu naroda. Na zadnjim izborima je nosio listu za federalni Parlament u izbornoj jedinici 7, koja obuhvaća sve sarajevske izuzev Novog Grada. Završio je na izborima kao drugi, pretekao ga je 'drug' Slaviša Šućur, također Srbin.

- To znači da je 'Teheran' izabrao da jednog Srbina, pretekne drugi Srbin, kaže Pudarić.    

Razgovarao: Dalibor Drlje / dnevni-list.ba