Stari partizan: Komšiću bih prvo opalio jedan šamar

Stari partizan: Komšiću bih prvo opalio jedan šamar
Ovako je reagirao jedan stari partizan i komunista na Komšićevo bezobrazno tumačenje povijesnih činjenica, poturajući srpskom narodu, kolektivno, fašističku ideologiju kao osnovnu političku matricu.

Teško, stvarno teško je zamisliti kakav čovjek, u stvari nečovjek, treba biti pa da narodu koji je izgubio blizu milijun duša u Drugom svjetskom ratu po kazamatima od Jasenovca do Auschwitza, koji je tada samo u Bosni, da ne širimo priču dalje, preživio četvorogodišnje progone od Kozare do Drvara, od ustaša i Handžar divizije do njemačkih esesovaca, prilijepite etiketu fašisoidnog i genocidnog. Teško je to slušati, a prešutiti.

Istina, reagirati, govoriti o Komšiću i njeme sličnima često izgleda kao besmislena misija. Ali mora se na taj način suprotstaviti mržnji koju propagira, svaki dan, u svakoj riječi u svakom postupku i koja ga je toliko zaslijepila da većina normalnih samo odmahne rukom i kaže za sebe "Bože, budale".

Šta drugo reći za čovjeka koji ne želi da vidi da su današnji politički sljedbenici fašista, ustaša, haespeovci koalicioni partneri njegovog SDP-a, braća po vlasti, i ne osjeća kako je mučno gledati kada Živko Budimir kao predsjednik Federacije, koji je prije koji mjesec iz glavnog stana stranke sklonio na sigurno bistu poglavnika Ante Pavelića, polaže vijenac antifašistima u Sarajevu?

Mržnja će rasturiti, zatrti ovu državu. Ne treba joj ništa drugo. Mržnja zbog koje se ne razumijemo, niti čujemo, niti vidimo, zbog koje ne možemo prevladati povijesne nesporazume, ubijanje i zločine. Govor netolerancije, koji svake godine izbije negdje oko 1. ožujka, od sjećanja na onaj referendum iz '92, pa do kraja studenog oko neke državnosti i godišnjice Daytona. I tako svake godine.

Treba, moralno i ljudski je obilježiti svako stradanje, stratište, logor i masovnu gobnicu svih, i Srba i Bošnjaka i Hrvata, odati počast svakoj nevinoj žrtvi čija je krv natopila ovu zemlju. Baš svaku. I iz onog Prvog i iz Drugog i iz ovog našeg zadnjeg rata.
Piše: Dragan Jerinić- Nezavisne novine

Možda se u toj žalosti i bolje upaznamo, ali zašto, nesretni Komšiću, imaš tu potrebu da vrijeđaš, pljuješ i gaziš po mrtvim srpskim žrtvama? Zar ti niko nije rekao da time vrijeđaš i ubijene Bošnjake i Hrvate? Zašto ih i u smrti etiketiraš na državotvorene i agresorske, vrtiš tu priču o zločinačkom narodu? Istina, nije Komšić sam, samo je taj njegov nastup više vidljiv i iritantan zbog funkcije koju obavlja.

Veći je problem što se mržnja osjeća u medijima, što isijava godinama sve jače i jače, podgrijavana prvenstveno uređivačkom koncepcijom Federalne televizije. U proteklih 16 godina od Daytona govor mržnje je bio prisutan s manje ili više inteziteta i opet puno, puno manje u medijima iz Republike Srpske nego iz Sarajeva.

Tamo negdje 1997. ili 1998. tadašnji SFOR ga je s ekrana RT RS tenkovima izbacio, dok je svih kasnijih godina RAK tolerirao, pa čak i poticao, urednike i novinare na FTV-u da se takmiče tko će sočnije vrijeđati, ponižavati i pljuvati po ljudima u Republici Srpskoj. Rat i zločini su samo jedan od povoda.

U većini sarajevskih medija nema nikakve dileme, ratne činjenice su postavljene u jasne političke okvire - postoje agresori i fašisti (Srbi i veoma često Hrvati) i žrtve te agresije i fašizma (samo Bošnjaci). I gotovo. Tu prestaje svaka priča, analiza, propitivanje o stradanjima Srba i Hrvata u proteklom ratu. Postoje s vremena na vrijeme pojedinačne priče o famoznom komandantu Caci i mudžahedinima. I to je sve. Svako ko ih dovodi u pitanje predstavlja četnika, ustašu, zaštitnika ratnih zločinaca... šta sve ne.

Nitko dobronamjeran ne može da ospori činjenicu da su Bošnjaci brojčano najviše stradali u proteklom ratu, točno je da su stratišta poput Srebrenice, Korićanskih stijena i sva druga kolektivno urezena u nacionalnu svijest Bošnjaka, da se preko njih treba i gradi dio identiteta tog naroda. Nitko ne može negirati te zločine. Oni će uvijek ostati trajna opomena i Bošnjacima, ali i Srbima i Hrvatima o razmjerama loših, zločinačkih politika devedesetih godina prošlog vijeka.

Ali također, niko me ne može uvjeriti da je tadašnja politika SDA i Alije Izetbegovića bila nešto miroljubivija od SDS-ove. Mudrija možda, ali na vlastitoj koži sa 23 godine preživio sam i jednu i drugu. Radilo se o potpuno istim politikama koje su dijalog zamijenile oružjem, ubojstvima, protjerivanjima i zločinima.

Nitko me ne može uvjeriti da su mudžahedini što ih je Alija Izetbegović dobivao na poklon izravno od Bin Ladena i koji su ubijali moje susjede i rođake po teslićkim selima samo zato što su Srbi bili dio nekakve mirovne misije. Pa ni Zlatko Lagumdžija, bivši potpredsjednik ratne vlade, koja je Bin Ladenu dala bh. putovnicu, koji ovih dana pravi nekakvu kopču između rata u BiH i likvidacije vođe Al Qaide.

I to se sve dešava oko 9. svibnja, Dana pobjede nad fašizmom, kada je te 1945. godine srpski narod ponosno stajao rame uz rame sa saveznicima, dajući ogroman doprinos toj pobjedi. Ta činjenica ne umanjuje ni ulogu koju su imali pripadnici dugih naroda iz BiH u toj antifašističkoj borbi.

Danas vezivati posljednji rat samo s navodnom srpskom i hrvatskom fašističkom politikom, a šutiti, pa čak i veličati zločine Armije RBiH i mudžahedina nad Srbima i Hrvatima predstavlja siguran put u raspad. Vrijeme, referendum i Valentin Inzko tu uopće nisu toliko bitni.