ZIRDUM: Bošnjačke političke elite boje se referenduma o ustavnom uređenju BIH

Tko je Nikola Zirdum?

Čovjek s kojim pričate. Kolumnist portala Poskok.

Dijeliš li utisak da Hrvati nikad nisu tako voljeli Srbe, koliko to u Hercegovini čine danas?

Ne znam zašto izdvajate samo Hercegovinu kada  govorite o toj ljubavi jer nisu Hrvati u BIH samo u Hercegovini. Znam za neke gradove u Srednjoj Bosni, koji u ratu ne bi opstali u hrvatskim rukama bez srpske pomoći, znam da su Srbi danas u tim mjestima itekako cijenjeni i da su u jedinicama HVO-a bili cijenjeni kao dobri borci i da su danas jedna vrsta ratnih legendi Žepča, Kiseljaka i sl.  Neka druga mjesta opet, poput Jajca npr. i Livna, Orašja, rat su provela tukući se isključivo sa Srbima. No evo u livanjskoj vijećnici se nedavno mogao čuti  cinični prijedlog da se ta općina pripoji RS-u. Netko to vidi kao provokaciju , no  meni je to krajnji znak ogorčenosti Hrvata u Livnu, reakcija na majorizatorski odnos Sarajeva prema njima.

No  kad spominjete sintagmu "ljubav prema Srbima" morate znati da kako ne postoje kolektivne mržnje tako ne postoje ni kolektivne  ljubavi. Prije će biti da Hrvati, u političkom kontekstu poštuju Srbe u BIH ili da im pak zavide na načinu kako se politički nose unutar BH stvarnosti. Prije će dakle biti da smo mi naprosto  jedini Hrvati na planeti zemlji koji nemamo kompleks srpstva. Pa čak ga nemaju ni Hrvati u mjestima koja sam gore naveo, koji su cijevi tijekom rata držali uperene na Srbe. Mislim da je  srpskohrvatski odnos unutar same BIH  predugo bio preslikavan iz tzv. nacionalnih matica Beograda i Zagreba. I da smo predugo bili graničari tim istim tzv. maticama. Iako nema baš puno logike da to doista bude tako. Jer mi Hrvati u BIH, kao i Srbi u BIH, već stoljećima živimo potpuno drugačiju stvarnost od one kakvu je žive Hrvati i Srbi u Hrvatskoj i Srbiji. Pa se do sada, po nekoj zdravoj logici, trebao razviti nezavisan politički put kako Hrvata tako i Srba u BIH. Da se to dogodilo još prije tijek rata u BiH bio bi potpuno drugačiji, uz daleko manji broj protjeranih i mrtvih. Ne govorim o novom nacionalnom identitetu nego o zasebnom političkom putu, koji ne ovisi o višim ciljevima tzv matica. Iako to za mene nisu matice. Taj put vlastitog i nezavisnog političkog djelovanja, koji u prvom redu gleda svoje interese pa tek onda interese Beograda ili Zagreba , mislim da je budućnost ne samo srpske  i hrvatske politike u BIH nego i bošnjačke. Srbi su tu najdalje odmakli.Već su u ratu odbili nekakve "strateške prijedloge Beograda", a da to nisu učinili,  da su do kraja slušali Beograd završili bi kao i Hrvati u BIH koji su do kraja bili poslušni Zagrebu.  Hrvati u BIH tek su nedavno krenuli s vlastitom političkom emancipacijom. Tek dakle počinju. A Bošnjacima tek slijedi proces bolne i dugotrajne deturkizacije njihove politike. Iako tvrde da nemaju rezervnu domovinu utjecaj turske politike na njih, i nesebična podrška koju uživaju ne samo od Turske nego od cijelog islamskog svijeta  kod Bošnjaka je stvorila najsofisticiraniji i najorganiziraniji nacionalni pokret na Balkanu. Tek kad se ispuše bošnjački nacionalni pokret predvođen SDP-om,  kad stanu na loptu, tek tada će BIH krenuti naprijed, ili će, ukoliko SDP odbije stati na loptu, BIH jednostavno nestati, budući da ovakva kakvu je osmišlja SDP, neće biti prihvaćena od većine njenih građana.

Pored hrvatske većine, koja ponavljam, nema kompleks srpstva, u BIH postoji mali i objektivno nebitan, ali od strane bošnjačkih nacionalista medijski eksponiran dio Hrvata koji  preslikavaju mitologiziranu srbofobiju uvezenu iz Hrvatske. Radi se o maloj grupici tzv.cvjećara okupljenoj oko HSP-a i SDP-a i jedne još manje grupice sarajevskih unitarističkih svećenika u narodu znanih kao daidža,  koji su svoje hrvatstvo profesionalizirali. Njima hrvatstvo ne predstavlja ništa do li mehanizma pozicioniranja unutar nacionalne kvote putem bošnjačkih glasova. Oni su  ideju nekadašnjeg utopijskog jugoslavenstva nekadašnje udruge Dobri Pastir zamijenili  idejom dobrog bosanstva koju širi udruga HNV, a u BIH vide novi model talionice nacije u kojoj će se razviti neki novi nadnacionalni identitet. Što je samo po sebi suludo.Nakon onako krvavog rata 90-ih ideju talionice nacija pokušati razvijati baš u klaonici kakva je do jučer bila BIH,  klasični je primjer  metastaze utopizma.

Koliko je Dodik popularan među Hrvatima, i zbog čega?

Popularan je znatno  više nego lani, a lani je bio duplo popularniji nego preklani. Razlog je najviše u tome što on, najobičnijim i svakom čovjeku razumljivim jezikom,  govori ono što većina  Hrvata misli, i što hrvatski lideri počesto odluče reći al se u ključnom času ušute. Često se kod nas zna čuti uzrečica da nama treba naš Dodik. No mislim da je nama Dodik iz pozicije u kojoj jest, daleko korisniji ovako. Sva hrvatska politička pamet zajedno nije uradila na internacionalizaciji hrvatskog pitanja u BIH koliko je to učinio sam Dodik. Kad se proglasi Hrvatska Federalna jedinica u zajedničkoj nam domovini BIH mislim da Dodik zaslužuje jedan poveći spomenik u njoj. Možda ne baš na Duvanjskom polju, ali na Glamočkom svakako... :)

Kako zamišljaš kraj krize uspostavljanja vlasti u BiH?

Kraj krize uvod je u početak nove krize. Vlast, ako se i uspostavi na razini države, uvod je u krizu vlasti u Federaciji. Možete li zamisliti premijera iz HDZBIH na sastanku s nelegalnim federalnim predsjednikom Budimirom kojeg državni premijer iz HDZBIH ne prizna? Kako će funkcionirati država u kojoj državni premijer i 2/3 ministara ne priznaju federalnu vlast? Dakle ovo govorim pod uvjetom da Čović ostane  konzistentan u svojim izjavama. E sad Čović i konzistentnost to je počesto do sada bio oksimoron. No ipak vjerujem, da će, ako se i formira državna vlast, to biti uvod u još dublju krizu. Budući da Generalu neće imati tko da piše...

Više puta si isticao da bez rješenja nacionalnog pitanja nema budućnosti u BiH. Kakav je tvoj prijedlog, imajući u vidu da se u javnosti baratalo sa 3 entiteta ili 4 jedinice?

Moj prijedlog je da se BIH uredi po građanskom principu. Direktnom demokracijom.Dakle da građani BIH kažu u kakvoj BIH žele živjeti. Danas imamo iskristalizirana dva prijedloga. Ne dakle više tri, nego dva. Etnofederalni model i klasični ne-etnički građanski model. Dajmo ta dva modela građanima na referendum pa ćemo dalje raspravljati samo o onom modelu koji prođe.  Referendumska demokracija je  osnov  građanske kulture. Ne vidim razlog da oni koji žele građansku BIH budu protiv toga. Budući da političari nisu u stanju donijeti novi model uređenja BIH, jedini koji imaju to pravo su  narodi u  BIH. Svi njeni građani. I zato pozivam one kojima su puna usta građanske BIH da raspišu referendum o budućem uređenju BIH. No čini mi se da se upravo takvi, kojima su u pravilu puna usta referenduma iz 91-e, danas boje referenduma u kojem bi se rasplinuli snovi i u kojem bi velika većina u BIH,  podržala etničku federalizaciju BIH i njeno okrupnjavanje sa 14 federalnih jedinica na 3 ili 4. I to ne samo velika većina Srba i Hrvata nego i realniji i pragmatičniji dio Bošnjaka, koji nije potpao pod utjecaj sarajevske mašinerije i koji je svjestan da bez rješavanja nacionalnih pitanja u BIH nema pomaka naprijed. Namjerno navodim i riječ "referendum naroda" jer  u BIH treba vrijediti samo onaj referendum koji pored čiste građanske ispuni i određenu kvotu konstitutivnih naroda. Valjda smo 90-ih naučili šta za BIH znači referendum u kojem se potpuno prebriše jedan narod.

Drugo vrlo jednostavno i bezbolno rješenje jeste preuređenje Federacije u uniju dva velekantona, jedan s hrvatskom i drugi bošnjačkom većinom. Time bi svi dobili. Federacija bi uštedjela preko milijardu maraka koje godišnje troši na kantone, Bošnjaci bi mogli reći da su ubili dvije muhe jednim udarcem jer Hrvati ostaju u Federaciji, a mi bi preko kantonalnog veta unutar Federacije izborili ravnopravnost. Hrvatski velekanton, s diskontinuitetom teritorija u tom slučaju bi bio jedna od tri izborne jedinice u BIH i u njemu bi se birao jedan član predsjedništva. Drugi u kantonu s bošnjačkom većinom  a u RS-u treći. Njihova nacionalnost ne bi bila definirana što je  rješenje i za slučaj Sejdić-Finci. Sejdić bi se mogao kandidirati npr u  Livnu, a Finci u Kalesiji, a onaj koji se osjeća nacionalno kao Bosanac mogao bi se kandidirati u Sarajevu.  Međutim, i ovo vrlo jednostavno rješenje, koje ne dira daytonsku strukturu BIH neprihvatljivo je bošnjačkim nacionalistima, pogotovo onim najrigidnijima okupljenima u SDP-u. Jedan, realniji dio SDA bi ovo već sutra prihvatio jer bi to bio pomak s mrtve toče, izlaz iz statusa quo.

Što najviše tišti hrvatski narod u BiH? Kakav je njihov položaj u Federaciji?

Pravo pitanje bi bilo šta nas zapravo ne tišti? Hrvati  u BIH vode političku borbu na nekoliko frontova.

Prvi front je onaj sa Zagrebom, njegovom medijskom mašinerijom koja je nakon „rješavanja srpskog pitanja" u Hrvatima BIH našla nove „Židove" pa se sav gnjev zbog grijeha struktura u samoj Hrvatskoj kanalizira na mitskom vanjskom neprijatelju. Ponekad su to Srbi, ponekad HercegBosanci, samo nisu fini ZG dečki. Oni isti koji su zadnjih godina napunili Remetinac.

Drugi front je političko Sarajevo. Nakon zadnjih izbora i to Sarajevo je konačno skinulo masku. Krenuli su u potpuno brisanje predstavničke demokracije u Federaciji pretvarajući je u entitet pripadničke demokracije.Predstavničku demokraciju sada žele izbrisati i na razini države. Tako je nastao pojam Zlajinih Hrvata, ljudi koji su pripadnici hrvatskog naroda, ali bez  predstavničkog legitimiteta, ljudi koji zasjedaju na funkcije ne zato jer su izabrani u narodu nego stoga jer ih je imenovao Zlaja. SDP tako postaje lažna socijaldemokracija, koja umjesto da upravo protežira prava Hrvata, kao malobrojnijih, što je  u skladu sa 4. načelom socijalističke internacionale, traži leksičke rupe u Ustavima, kako bi taj malobrojniji narod mogla preveslati. I sve to čini navodno u ime građanskog, dok je u suštini na sceni surova borba za proširenje bošnjačkog  državotvornog i nacionalnog prostora. Zlaja na jedan način provodi ono što Izetbegović mali zamisli.

Treći front na kojem vodimo borbu su lokalne sredine. Politička opresija i obespravljenost na razini države omogućili su jednim te istim  ljudima da ostanu dugo na vlasti u sredinama koje su većinske hrvatske, pa su ti prostori postali legla korupcije. Sredine na čekanju.Tu je jedan od krucijalnih problema korupcija i nepotizam na Sveučilištu u Mostaru, gdje se zbog privatnih interesa jedne ili dvije obitelji uništavaju cijele generacije budućih intelektualaca. Mislim konkretno na Filozofski fakultet koji bi morao biti rasadište buduće hrvatske inteligencije u BIH.

Četvrti front je borba sa vlastitim političkim elitama koje nikako da sazriju i krenu razvijati strategiju i voditi vlastitu politiku u interesu Hrvata u BIH, nego su često njihove odluke protiv naših dugoročnih interesa, a opet uvjetovane višim interesima  Zagreba.

Pored ovog svega, imamo činjenicu da su nam oteti  mediji, da smo, iako nekada gospodarski najjači danas  ekonomski oslabljeli usred zadnjih 10 godina centralizacije kapitala u Sarajevo, i uslijed agresivne izvozne politike Hrvatske koja guši razvoj domaćih prozvoda i isisava iz hrvatskih kantona novostvorenu vrijednost preko uvozničkih lobija. Kod nas pored toga postoji i opasna opčinjenost Zagrebom, posljedica čega je masovno slanje sive mase u taj grad, čime  malo po malo,  ostajemo bez još jednog dijela sutrašnje društvene i političke elite koja bi trebala  voditi i predstavljati ovaj narod u budućnosti. Direktna posljedica toga je da ljudske i političke  karikature poput Lijanovića i Jurišića uopće imaju prostora u politici.

Da ne bi bilo sve tako crno moram dodati da  jedino, na sreću, što nas ne tišti je erektilna disfunkcija. Zadnje statistike govore da upravo hrvatska mjesta u BIH imaju najveći prirodni priraštaj.  

Bliže se izbori u Hrvatskoj, gdje i Hrvati iz BiH biraju jedan broj zastupnika namijenjih dijaspori. Kako su se stranke u BiH postavile prema izborima? Kako ti vidiš uzajmani odnos Hrvatske i hrvata u BiH?

Postavile su se kao i do sada. Jadno i poltronski. S jedne strane plaču stoga jer im Sarajevo oduzima politička prava predstavništva , a s druge strane sami se tog u krvi stečenog  prava odriču u HR Saboru, kao da je to pravo njihovo a ne pravo naroda umjesto da  u sutrašnjoj EU članici imaju makar tri autentična poslanika koji neće biti privjesak HDZ-u nego sukreatori vanjske politike Hrvatske u slučaju da budu dio vladajuće većine.

Idealna trojica u Saboru , po meni, bi trebali ići na maksimalistički pristup konzumacije našeg prava.Tražili bi mjesto zamjenika ministra vanjskih poslova RH i 10% kadrova u svih RH veleposlanstvima čiji bi primarni zadatak bio  internacionalizacija hrvatskog pitanja u BIH. No budući da Hrvati u Mostaru, tj naši politički lideri preslikavaju zagrebački model ponašanja, umjesto takve politike imate politiku poslušnih konjušara. Oni naprosto u 15 godina postdaytonskog ludila nisu politički sazreli. U političkom smislu su još uvijek pubertetlije.

Sutra će kukati kako nova RH Vlada ne pokazuje sluh za hrvatsko pitanje u BIH, a oni već sada zauzimaju u ovoj kampanji suprotan položaj od koalicije koja će iduće 4 godine voditi Hrvatsku. Umjesto da se barem postave neutralno sa vlastitom nezavisnom listom HNS-a oni idu u nepotreban rat sa Kukuriku koalicijom, i  sve to za ljubav opciji koja nas je najviše do sada i koštala. HDZ-om RH. Po meni se tu radi o nit manje nit više nego o brutalnoj nacionalnoj izdaji, jer im je očito bitniji savez sa HDZ-om RH , nego dugoročni interesi hrvatskog naroda u BIH kojeg predstavljaju.

Poskok je bio kritičan prema mnogim strankama, manje ili više, u prošlosti i sada. Isticali ste da je većina stranaka slična. Može li se stvoriti neka opcija koja je drugačija, ima li je na vidiku?

Budući da su HSP i NSRZB postali  dio bošnjačke političke scene tj. samougasili su se, među Hrvatima postoji ogroman prostor na političkoj sceni  za novi poliitički pokret. Djelovanje dva HDZ-a ide ka njihovom ujedinjavanju, pomalo gube savez s narodom, s ovom beskičmenjačkom politikom u kojoj pozivaju na otpor a onda sutra sjede s platformaškim političarima na kavi.

Posve je stoga očekivano  da se kroz neko vrijeme razvije potpuno nova hrvatska politička snaga u BIH, po mojoj procjeni predvođena mlađim intelektualcima umjesto dosadašnjom političkom gerijatrijom. Došli je vrijeme i za smjenu generacija na hrvatskom političkom bloku. Ta generacija  je zapravo već tu, spremna preuzeti odgovornost, ali je nacionalno svjesna i sigurno do rješenja ove krize vlasti u BIH neće talasati na hrvatskom političkom obzorju. Hrvatima u BIH i ne trebaju  više od dva politička  bloka, jer nas je premalo i naprosto nemamo luksuz tolikog višestranačja, iako nam svakako treba pluralizam.Ali istinski hrvatski pluralizam a ne ovaj koji je ponudio HSP a koji se svodi na praksu „Neću Izdat Ja" do izbora, a  poslije Izbora kud koji mili moji...

Uz SDP, stalna meta vaše kritike je HSP. Šta im zamjerate najviše? (neki od komentara u Srpskoj su bili da oni nisu izdali politiku hrvatska na Drini, već su samo postali muslimansko cvijeće, dok je prije pola vijeka situacija bila obrnuta)

HSP je nakupina neobrazovanih idiota s polupopunjenim vilicama, (Iako im je predsjednik zubar) bez sluha za glazbu, bez talenta za bilo što.Pa tako ni za politiku; lišeni bilo kakve životne estitetike i etike. Imate tu svega, od adolescenata u ranim pedesetima do ovisnika o pornografiji, uglavnom odrasli na špageti westernima i ustaškoj mitologiji. Najprofinjenijima među njima, Pavelić je kult,  moralni i politički uzor, a Starčević tek  blijeda verzija velikog Pavelića,  eufemizam za Pavelića s kojim pak ne mogu toliko javno.Zato mu biste  drže u uredima. Mjera hrvatstva im je količina mržnje prema Srbima, ili Srblju, kako je već njihov "otac nacije" Ante nazivao Srbe. U suštini, radi se o neostvarenim ljudima koji kroz bavljenje politikom hrane vlastiti ego..

Oni u prvom redu mrze sami sebe, iz te mržnje proizilazi mržnja prema svemu ostalom. Oni su s ovim zadnjim činom pokazali da ne preziru samo Srbe, nego i nas "glupe Hrvate" koji im nismo dali glasove. Moraš poprilično jako mrziti vlastiti narod pa si uzeti za  pravo predstavljati ga mimo njegove volje, a za ljubav nekoj višoj sili. Isto to radio je Pavelić.Njega nisu postavili Hrvati nego majorizatori. Živka Budimira, Ćanu Primorca, Krajinu, Jurišića i dr.  također nisu postavili Hrvati nego majorizatori  

Da li ćeš vratiti bistu Ante Pavelića ukradenu iz sjedišta HSP?

Hoću, čim me zovnu. Ali ne zovu. I neće. Jer bi time i praktično priznali da je bista njihova. A sad im se to ne isplati, Jer bi i Zlaja mogao saznati čime se  ukrašavaju interijeri u podružnicama HSP-a. A Ustaše se boje Zlaje.Kao što su se onomad bojali Mussolinija...

U svakom slučaju planiram tu bistu pokloniti Komšiću za koji tjedan kad  budem u Sarajevu na jednom okruglom stolu. Mislim da bi u Komšićevom uredu odlično pristajala. On, ionako, od uzurpiranog hrvatskog ureda pravi galeriju apsurda.

 

Kako komentiraš događaje oko zadnjeg terorističkog napada na američku ambasadu u Sarajevu?

Radi se o kolapsu Zlajine "revolucije". Amerika je konačno shvatila da Walter nije u stanju obraniti ništa niti odraditi bilo kakav ozbiljan posao. S obzirom na organiziranost Zlajine milicije u Državi za Zlaju, može se zaključiti sljedeće: Da je kojim slučajem Jašarević imao pomagače, da je napao noću, i da je bio 10% inteligentniji vjerojatno bi zauzeo cijelo  Sarajevo i tamo proglasio šerijatsku vlast. Bez neke velike muke i otpora. Jašarević je obični neorganizirani psihopat iz Sandžaka koji je mrtav hladan pola sata neometano pucao po Amerima u Sarajevu. Zamislite kakav je ovo znak pravim i organiziranim islamskim teroristima iz raznih egzotičnih zemalja Bliskog istoka i Afrike koji žele pravi "genuine"  američki skalp u svojoj šehidskoj biografiji prije nego odu na nebo po onih 70 djevica. U svakom slučaju, mislim da bi bilo pametno da  američka administracija nakon ovog preispita svoj odnos prema hrvatskom pitanju u BIH i svoju neumitnu potporu bošnjačkom nacionalizmu koju pruža za ljubav Turskoj - svojoj bliskoistočnoj parking-državi za nuklearne cijevi.

Ako ništa, onda tješi činjenica, da sada Ameri znaju šta znači biti Hrvat u Federaciji. Na nekoliko sati, i Patrick Moon, i Roderick Mooree osjećali su se kako se Hrvati u BIH osjećaju svaki dan. Zatočeni i  bez prava. Kao obitelj Anđelić na onaj Badnjak. Namjerno navodim ovaj  zadnji slučaja čisto nek javnost usporedi kolika se buka digne kad se okrzne američka fasada i s druge strane kad vehabija u BIH pobije cijelu jednu hrvatsku obitelj.