FOTO/VIDEO  Miroslav Lazanski i četnički pjevači iz Vukovara su dobro došli na hrvatskoj televiziji

Hrvati su se uskokodakali kao da im je u kokošinjac ušao lisac i nastala je prava panika, nepotrebna povika i provalila srdžba. Jer je na Radmanoviziji gostovao Nitko, harlekin i četnička luda.

O Miroslavu Lazanskom govore kao da je njegovo pojavljivanje na partijskoj televiziji prava opasnost za opstanak Hrvatske, kao da će ozbiljnim glasom najaviti: „drugovi general Veljko Kadijević i admiral Branko Mamula večeras su izvršili državni udar i sada smo svi opet u Jugoslaviji s generalima i admiralima JNA na čelu države". To su bile i ostale tlapnje; da su drugovi genarali mogli i smjeli, to bi i učinili.

Zapravo bi televizijske kuće trebale ponekad dovoditi „poznate" osobe iz negdašnjih vremena, iz negdašnjeg sustava i države kako bi mlađi naraštaji vidjeli o kakvim je opasnim bezvezantima i đulovima cijelo vrijeme riječ, koliko je sve osim njihove mržnje i okrutnosti bilo (i ostalo) šuplje, ali isto tako koliko je zadojenost velikosrpstvom ukorijenjena, sveprisutna te koliko vjernici svetosavskog bratstva i jedinstva cijelo vrijeme uporno mistificiraju i žale za propalom državom.

Ako ćemo iskreno, da smo doista pravna država, Miroslava Lazanskog je kao agenta KOS-a trebalo uhititi istog trena kad je kročio na hrvatsko tlo i obraditi kao pripadnika strane neprijateljske službe. Uhititi pritvoriti i procesuirati, naravno to je Ranku Motoroli i njegovim gospodarima nepojmjivo, Lazanski im je vjerojatno u ustroju KOS-a bio ili još uvijek jest nadređen; Goran Radman pak s njime govori u stavu mirno i upija svaku njegovu riječ. Kad je riječ o pripadnicima KOS-a, trajni uhidbeni nalog nije nikad povučen još od 1991. godine. No, ovako je možda ipak bolje ispalo: mlađa je hrvatska publika imala prigodu vidjeti jedno razvikano ime negdašnje države (novinara i vojnog analitičara), znalca i još uvijek aktualnu i vrlo popularnu osobu u susjednoj Srbiji.

Miroslav Lazanski, inače nećak Biljane Plavšić, je u Srbiji ugledan „vojno-obaveštajni" analitičar i stručnjak zbog toga jer za sve srpske poraze ima razumijevanje i opravdanje; on je svaku „bežaniju" srpske vojske znao objasniti kao strateški uzmak, svaku političku pljusku Srbiji kao još jedan dokaz planetarnog srpskog poslanja u svijetu. Jer Srbi su nebeski narod (protuprirodni blud Rusa i ameba), a takav narod ne bježi niti može biti poražen, nikada ponižen.

Domoljubni komentatori digli su se na noge i zamjeraju njegovo iritantno samouvjerenje, zapravo bahatost. A istina je posve drugačija; nije on bahat i arogantan, Miroslav Lazanski je pravi predstavnik jedne nama susjedne političke u „lakovanim" opancima.

Lazanski je predstavnik političke elite bez ponosa i osjećaja za čast, koja je samouvjereno i slavodobitno započela rat za jugoslavensko nasljeđe da bi nakon samo nakon niti dvadeset godina izgubio taj svoj dugogodišnji politički projekt Jugoslaviju/Srboslaviju i „kolevku srpstva" - Kosovo, a uskoro će, po svemu sudeći, put secesije otići Vojvodina i Sandžak.

Zato Srbija i nema previše izbora nego ponovno zavijoriti barjak „crno svinjče na belom čaršavčetu" i posvetiti se onome što zna - svinjogojstvu. Zar nije i njihova kraljevska dinastija Karađorđevići zaspočela svoje bogaćenje istim poslom? Srbi trebaju nastaviti s onim što znaju i umiju, shvatiti da su svima nebitni ili predmet sprdnje, a svjetsku politiku i ratovanje pustiti onima koji to stoljećima rade.
Đulove poput Miroslava Lazanskog treba redovito dovoditi na televiziju i pokazati ih mladom hrvatskom gledateljstvu, isto kao i ulazak zarakijanih i prljavih četnika u Vukovar pod crnom zastavom s „pesmom" na usnama: „šaljite salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate". I to svaki dan u udarnom terminu. Ne zbog širenja mržnje, već zbog korektnosti, jer slika govori kao tisući riječi, a video zapis je gola istina koja se šeće pred očima gledatelja i uči bolje od ijednog Tvrtka Jakovine i obitelji Goldštajn, svih agitpropovskih povjesničara. Učiti, da se mladin naraštajima ne bi dogodilo kao nama 1991.

Miroslav Lazanski je na svoj gedžovanski način prenio poruku zabrinute Srbije zbog hrvatske nabavke američkog balističkog sustava dometa 300 kilometara. Njega i njegove opančare posebno brine taj sustav, jer ga SAD nisu dali nikome, niti jednoj članici NATO-a, bivšoj pripadnici komunističke diktature! I Srbi glume zabrinutost: „utrka u naoružanju, ugrožen je svjetski mir...", osjećaju se ugroženim, jer prvi su put shvatili da Hrvati više ne idu po mišljenje u Beograd i posve dobro razumiju da je Hrvatska članica NATO-a, a nema Milanovićeve srpsko-hrvatske vlade, njihove ministrice Vesne Pusić da im omogući zavjetrinu! I opet samo viču i skreću pozornost na sebe, na nejač, kako sebe vole nazivati kad su razoružani.

Srbijanski je strah posve nepotreban i bez bilo kakvog uporišta: u Domovinskom ratu hrvatske vojne postrojbe u Srbiji nisu ispalile niti jedan metak, u Srbiji se jednostavno nije ratovalo. I neće, o osvajanju nema niti govora, Hrvati svoje neprijatelje na srbijanskom tlu ne žele pokopati. Toliko o srbijanskom teritoriju. Nema niti jednog Hrvata koji bi poželio jednu katastarsku česticu u Srbiji.

To isto Hrvati očekuju od Srbijanaca. A Miroslav Lazanski i slični đulovi su dobrodošli, nitko bolje od njih samih ne može Hrvatima dočarati u kakvoj smo zemlji i s kime živjeli od 1918 do 1991. godine.

izvor: hrsvijet.hr