Lučić prozvao Čovića: 'Dronovi su se mogli proizvoditi u Mostaru i Srednjoj Bosni, a sada sve završava u Srbiji'

Zdenko Lučić osvrnuo se na najavljeno otvaranje pogona za proizvodnju borbenih dronova i drugih vojnih sustava u Šimanovcima kod Beograda, ustvrdivši kako je slična proizvodnja mogla biti pokrenuta i u Bosni i Hercegovini, odnosno u Mostaru i središnjoj Bosni.

U objavi je pritom iznio niz optužbi na račun predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, povezujući priču o novoj srbijansko-izraelskoj suradnji s nekadašnjim industrijskim kapacitetima mostarskog Sokola i Vitezita.

„U Šimanovcima nedaleko od Beograda sredinom rujna otvara se pogon u kojem će se proizvoditi borbeni dronovi, napredni bespilotni sustavi i tehnologija elektroničkog ratovanja. Sve to u partnerstvu s izraelskim obrambenim divom Elbit Systems koji će imati 51 posto, a srbijanski državni proizvođač oružja SDPR 49 posto vlasništva. Posao je vrijedan oko 1,6 milijardi dolara.

Sve je to moglo i trebalo biti u BiH, u središnjoj Bosni i Mostaru!

Dok Srbija dovodi vrhunsku izraelsku vojnu tehnologiju i gradi vlastitu proizvodnu bazu, Hrvati u BiH, ali i izvan nje, trebaju se prisjetiti još jednog ‘menadžerskog uspjeha’ Dragana Čovića.

Proteklih godina izraelski državni obrambeni i zrakoplovni div Israel Aerospace Industries (IAI) bio je zainteresiran za proizvodnju u mostarskom Sokolu. Naime, IAI proizvodi bespilotne letjelice, zrakoplove, projektile, satelite i sustave protuzračne obrane. Umjesto da se takav interes pretvori u strateško partnerstvo i novu industrijsku perspektivu Mostara i BiH, prilika je propala.

Čović je na sastanku održanom u travnju 2023. u Mostaru uz njegovo klasično muljanje odbio dogovoriti se s predstavnicima IAI-ja, koji su bili spremni uložiti kapital i znanje te ponovno oživjeti proizvodnju u Sokolu.

Čović je imao druge interese i planove. Njemu je isplativije polako krčmiti i rasprodavati uzurpiranu imovinu Sokola. Jedva je uništio i onu staru proizvodnju, što će mu sada nova.

Slična je priča i s Vitezitom, nekadašnjim industrijskim divom koji je bio strateški važan za opstanak i sigurnost Hrvata Srednje Bosne. Vitezit je proizvodio raketno gorivo i eksplozive te zapošljavao tisuće ljudi, a njegova tehnologija i industrijsko znanje, umjesto da budu sačuvani i razvijani u BiH, završili su pod nerazjašnjenim okolnostima u Srbiji.

Za hrvatski narod Srednje Bosne to nije samo gospodarski promašaj nego i izdaja vlastitih strateških interesa. Dok su se zaklinjali u hrvatstvo, Čović i ortaci dopustili su da ključni, strateški važni industrijski kapaciteti i znanje odu u Srbiju, što predstavlja strateški promašaj i sigurnosni rizik i za Hrvate u BiH, za BiH i za Hrvatsku.

Toliko o Čovićevoj političkoj viziji i menadžerstvu. Stare veze i stari dugovi nameću obveze koje javnost još nije u stanju sagledati.

Čović je nedavno u stanju nervnog rastrojstva u jednoj izjavi spominjao ‘ratne profitere’, ‘udbaše’ i ‘kosovare’ – od uzbuđenja je zaboravio da su ‘Kosovari’ stanovnici Kosova, a djelatnici i suradnici Organa bezbednosti, odnosno vojne kontraobavještajne službe JNA (KOS), zvali su se Kosovci.

Ma nije on to zaboravio nego se pravio nevješt.

Kao da nikada o tome i o drugim ‘bezbednosnim temama’ nije drugarski razgovarao s kapetanom Nikolom Marićem koji je brinuo o bezbjednosti i kontraobavještajnoj zaštiti Sokola. Zna on dobro tko su udbaši, dovoljno je samo da se okrene oko sebe, a što se kosovara, pardon kosovaca tiče, treba se samo pogledati u ogledalo“, naveo je Lučić.