KOLUMNA Čovićeve iluzije

U svom posljednjem interview za Večernji List (19. Kolovoz 2020.), Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, prezentirao je određenu sliku današnje BiH i položaja Hrvata u toj zemlji, profilirajući se već u naslovu kao zreo i odgovoran političar koji nekoga, nije posve jasno koga, poziva na neki ‘zajednički iskorak’ (nije posve jasno u kojem smjeru).

Nažalost, moram reći da je prezentirana slika posve pogrešna, i da je, da se metaforički izrazim, kozmetički izrazito dotjerana, ali sa učinkom kakvog proizvodi slika senilne i polulude starice zamrljane gustim, drečavo ili kičasto nanesenim make-up-om.

Ne znam točno koji je razlog tome, vjerujem da je moguće da Dragan Čović namjerno pravi iluzije, i to zbog samoga sebe, ne zbog koga drugoga. Te su iluzije za Hrvate, narod kojeg on predstavlja i koji ga je birao, vrlo štetne. O čemu je točno riječ?

U posljednjih 20 godina Hrvati, u nekoj mjeri, formalno jesu predstavljeni u tijelima vlasti, i na razini BiH i na razini Federacije. No, izgubili smo status konstitutivnoga naroda. Primjerice, Hrvati ne mogu izabrati svog predstavnika u Predsjedništvu BiH (što je samo jedan od mnogobrojnih primjera, ali je vrlo zoran, i zato ga ovdje ističem i koristim). To, narušavajući njihova prava, čine za njih Bošnjaci-muslimani, na osnovi protustavnog izbornog zakona.

Da ne bih komplicirao čitatelju sliku, ja ću, za razliku od Dragana Čovića, imenovati izvor problema. Izborni zakon nametnut je od strane međunarodne zajednice, točnije SAD, koja je najmoćniji igrač u regiji, i to namjerno podržavajući interese bošnjačkog unitarizma, i pravljenja nove ‘bosanske nacije’ koja će, s vremenom, ustoličiti BiH kao ne zajednicu naroda, nego kao jednu homogenu naciju-državu. Dakle, to objašnjava ponašanje Amerike. I preklapanje interesa Amerike sa bošnjačko-muslimanskim interesima.

Ili pak, a to čak smatram vjerojatnijim, iako za sliku temeljnog odnosa SAD prema multietničkoj naravi BiH to nije toliko relevantno (za veliku količinu ključnih empirijskih detalja vidi moju knjigu ‘Peace as war: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton’), Amerika namjerno destabilizira odnose kako bi BiH u nedogled nastavila postojati u obliku ‘problematičnog ili krizom podrivenog entiteta’ koji traži permanentnu izvanjsku pomoć, i koji može opstati samo pomoću izvanjskih intervencija međunarodne zajednice.

To je sva priča. Priča je ilustrirana jasnim postajama implementacije Daytona u kojoj je do sada ogromnu ulogu igrao Visoki Predstavnik, podržan NATO snagama, i usmjeravan (tajno, iza zatvorenih vrata) od strane američkih moćnih ‘šaptača iz sjene’ (i obično i njihovih britanskih, i nekoliko dodatnih europskih, partnera).

Za razliku od ove, realne slike, slika koju je u interview ponudio Dragan Čović ima mašnice, roza je, i fino je namirisana, ali nije realna. Primjetite da, prvo, Dragan Čović o ponašanju američkih predstavnika govori uglavnom vrlo pozitivno. Ne bi se on ‘štel zamerat’? Jel tako? (nije to učinio ni 2011. u vrijeme Vlade Platforme, zašto bi danas?)

Čović smatra da američki i ini predstavnici igraju pozitivnu ulogu posrednika. Do kada, Dr. Čoviću? Kakvi su to narodi čiji se predstavnici ne mogu samostalno dogovoriti o ključnim stvarima, 25 godina nakon prestanka rata? I tko je ZA TO odgovoran? Treba li Dr. Čoviću još 25 godina da bi shvatio da nije riječ o ‘diplomatskome posredovanju i facilitaciji’, niti o pravljenju zajedničke države, nego o korištenju krize kako bi se osiguralo prisustvo stranoga faktora, i podmazivao NATO, na dulji rok? Sve to važi i za, naravno, izborni zakon. Koji, skoro sam siguran, neće biti promijenjen (do kraja godine, kako je Dr Čović najavio). Ako bude, javno ću se ispričati Dr. Čoviću.

Primjetio sam također da Dr. Čović o problemima, primjerice izboru Željka Komšića, govori kao o ‘pokušajima’ (majorizacije, marginalizacije, dekonstituiranja…Hrvata i sl.). Ja mislim da se to već dogodilo, majorizacija i dekonstituiranje, dakle, da nije riječ o pukim ‘pokušajima’ nego o ‘završenim, potpunim činovima’ i to činovima koji traju već 15 godina – svo to vrijeme Dr. Čović vodi HDZ BiH. Jasno mi je da se HDZ ponaša kao da to nije slučaj. I jasno mi je zašto. Jasno je i svakome prosječnom i normalnom čovjeku. Naime, HDZ, sa katastrofalnom kadrovskom politikom i nikakvim gospodarskom politikom, ovisi o državnome budžetu (nije bitno na kojoj razini), i oni stoga pristaju biti dio vlasti pod bilo kakvim okolnostima. SDA to zna. Bakir Izetbegović nekoliko je puta to javno rekao. Da sam predstavnik Hrvata u tijelima vlasti, mene bi bio sram.

Mene bi također bio sram ako bih se kandidirao, poput HDZ BiH, na izborima, a istovremeno tvrdio da je izborni zakon, prema kojem se kandidiram, protuustavan. Naime, vrlo je jasno da nečija tvrdnja o protuustavnosti izbornog zakona postaje nekredibilnom ako se pristaje kandidirati opetovano upravo u skladu sa dotičnim zakonom (imajte na umu da Željko Komšić tri puta, 2006., 2010., i 2018., dobija izbore glasovima bošnjačkog biračkog tijela na osnovi protuustavnog izbornog zakona, boreći se protiv kandidata HDZ BiH koji implicite, djelovanjem, potvrđuju legitimnost dotičnog zakona! Skoro svo to vrijeme HDZ BiH u tijelima je vlasti. Dragan Čović 2014. dobiva, ali uz utjecaj faktora sreće; 2018. opet gubi od Željka Komšića, prema važećem ali protuustavnom izbornom zakonu!).

Ovaj je paradoks, ili shizofrena situacija, postala vrlo vidljivom upravo pred posljednje izbore, 2018., kad je HDZ potrčala u izborni ciklus uprkos činjenici da je Ustavni sud BiH prethodno proglasio postojeći izborni zakon djelomično protuustavnim, nakon apelacije Bože Ljubića (ovdje je priča zapravo poprilično komplicirana jer je Ustavni sud BiH bio taj koji je godine 2000. prihvatio premise posve suprotne njegovoj posljednjoj Odluci o djelomičnoj protuustavnosti izbornog zakona; te je godine kroz Odluku U 5/98-III Ustavni sud potvrdio unaprijed VALJANOST starog, ali danas još uvijek važećeg/nepromjenjenog, ali protuustavnog, izbornog zakona, te pripremio Petričeve Ustavne amandmane iz 2002., koji su bili štetni za konstitutivnost Hrvata u Federaciji BiH, što potvrđuje u interview i Dr. Čović. Također iz najnovije odluke Ustavnog suda ne slijedi automatski novi izborni zakon; predloženi nacrti, u mjeri u kojoj su uopće bili dostupni javnosti, ni sami nisu bili dovoljno kvalitetni…).

Kao što vidimo iz interviewa, Dr. Dragan Čović koristi taktiku “upakiraj u roza ambalažu, dodaj miris, i reci ‘oh kako će biti divno’”. Nažalost, neće biti tako.

Postoji jedna najvažnija stvar, a to je sljedeće: pod nekim uvjetima, razuman čovjek raskida brak. Također, pod nekim uvjetima razuman čovjek razmišlja o alternativnim opcijama. Što ako ne dobijemo novi izborni zakon? I na koncu, je li promjena izbornog zakona smislena ako će pozicije vlasti ostati onakve kako su definirane Petričevim amandmanima iz travnja 2002.? (Ili, ako barem tri ključne, ne-daytonske institucije BiH [plus dvije daytonske], nastavljaju funkcionirati bez važnijeg utjecaja hrvatskih predstavnika na njihov rad?)

Otkud optimizam kad nam je jedan, protuustavni izborni zakon nametnut u trajanju od posljednjih 20 godina, bez nekih jačih potresa? Što ako se stvari općenito ne budu razvijale u smjeru promjene pozitivne za Hrvate, a što je predviđanje koje se mnogo bolje slaže sa empirijskim podacima iz prošlosti tijekom posljednjih 25 godina? Kombinirajmo to sa činjenicom sve gore ekonomije u BiH, zbog koje Hrvati, najmalobrojniji svakako, odlaze iz BiH, primjerice u Njemačku? Što onda?

Nigdje nisam, u Čovićevom izlaganju, pronašao neku minimalnu naznaku razmišljanja o alternativnim opcijama. I to je ono što me najviše brine. Kada te netko pritiska, i pravi ti nešto za što tvrdiš da je neugodna situacija, pomišljaš li na prekid odnosa? (To, prekidanje odnosa, za mene bi predstavljalo stvarno odgovorno ponašanje.) Ako je odgovor ‘ne (pomišljam na prekid odnosa)’, onda postoje samo dvije opcije: ili si abnormalan, primjerice, mazohista si, neki psihopata; ili zapravo nije ti neugodno što znači da si neiskren. Posve je moguće da kod Dr. Čovića ‘hrvatski identitet’ nije toliko važan. Jer da jeste, možda bi ga zbilja boljela činjenica da je, zajedno sa 500-600.000 drugih ljudi, ponižen i diskriminiran jednim izbornim zakonom (što je samo jedan od mnogih primjera)? Kako je onda moguće da ta osoba vodi jednu stranku koja tvrdi da predstavlja Hrvate u BiH? Istina je da dobiju mnogo glasova od osoba koje se identificiraju kao Hrvati u BiH. No, koliko točno? I koliko je tu zapravo prevare? I koliko tu uopće ‘stvarnih Hrvata’ ima?

Dakle, što hoću reći? Nešto meni u ponašanju hrvatskih predstavnika zbilja ne izgleda normalno, ne samo u ovom Čovićevom interview. Volio bih da nije tako, no, ponekad pomislim na ponašanje tzv. ‘black slave drivers’ – to su vam bili Crni Goniči Robova, na američkome Jugu, u vrijeme američkog robovlasništva. Oni su i sami bili Robovi, ali bili su robovi sa privilegijama. Primjerice, imali su bolju prehranu, živjeli su u komfornim kućama (ne baš veličine najpoznatije hacijende na Radobolji), uživali čak neke slobode (odlaska u grad uz potvrdu svojih gospodara).

Naravno, Crni Goniči Robova vjerovali su u to da je riječ o prirodnome stanju: gospodar je gore, a mi smo dolje; i mi služimo one koji su gore jer tako “hoće Bog”. I ti su crni goniči bili oni ljudi sa bičevima koji su diktirali rad svoje ‘crne braće’ na plantažama bogatih robovlasnika (bili su jako omraženi od strane nekih crnih robova, naravno, no, neki su im zavidjeli, a neki su u njima vidjeli ideal kojem treba stremiti).

Je li situacija u BiH u bitnome usporediva s ovom situacijom? Možda je Dr. Čoviću situacija ‘roza’ i ‘optimistična’, i “naši će nam prijatelji iz inozemstva, uključujući Valentina Inzka, pomoći da riješimo probleme” (jedan je Inzkov dekret stvorio Vladu Platforme 2011. i izbacio legitimne predstavnike Hrvata iz vlasti na razini Federacije tijekom četiri godine, opet bez jačeg protesta – iste godine HDZ je pristala biti dio središnje vlasti, na razini BiH; naime, tako im je odredio međunarodni faktor); ali možda je riječ samo o tome da se prava uloga Dr. Čovića sastoji u tome da održava status quo, te da mu to ne pada teško jer je bogato nagrađen za to, na razne načine, uz podršku očito i međunarodnoga ‘faktora’ (koji mu je 2014. omogućio kandidaturu za mjesto u Predsjedništvu BiH).

Nažalost, ne čini mi se da su veliki izgledi za promjenu situacije nabolje. Sa ili bez Čovića, Hrvati bi trebali u narednome razdoblju zaigrati pravu igru narodnog samoodređenja u BiH, ili učiniti neke poteze koje bi narodu prije svega vratili minimum ljudskoga dostojanstva i osjećaja zajedništva. Možda povratak na status quo ante, obnovu HRHB. Nema smisla pokušavati napraviti zajednicu s nekim tko vas ponižava, i s kojim se ne možete dogovoriti o elementarnim pitanjima suživota, s nekim tko je bio kao (uglavnom) ‘vaš ratni saveznik’ a danas vas tretira kao ‘ratnog zločinca i agresora’ (između ostaloga), uz mnoge druge opačine. Zrela osoba ne bi vjerovala danas u međunarodne predstavnike, nego bi sa Bakirima razgovarala u četiri oka iza zatvorenih vrata, predočujući vrlo jasnu alternativu: ILI normalan odnos, sukladno tekstu Ustava, upravo kako piše (prije intervencija visokih predstavnika); ILI razlaz (Ja ovo ne smatram radikalnom pozicijom; ako na ovo reagirate kao na izraz radikalizma, vas onda ustav, prema kojem živite, ustvari ne zanima, i vi niste uopće spremni na život u zajednici u skladu sa vladavinom zakona/prava; također, ne pozivam na rat; moguć je razlaz uz upotrebu različitih metoda, od dogovorne do metode građanskog neposluha ili nekog oblika neoružanog otpora i aktivizma).

Pozivati na nekakav kompromis, kako to čini Dragan Čović, u situaciji kada je druga strana temeljni kompromis izigrala i prekršila na više načina (uz pomoć inozemnih ‘prijatelja’, a u ime navodnog anti-nacionalizma, ili borbe protiv nekakvog nepostojećeg ‘etničkog rasizma’), ili je izraz kukavičluka ili vrlo nerazvijene logičke, samim tim i pregovaračke, sposobnosti, ili čak znak post-komunističkog cinizma (kakav je uobičajen u državama u kojima je nekad dominirala marksistička ideologija i ‘revolucionarno-komunistička svijest’, tj. apsolutna odanost, poslušnost, i politička nekreativnost). A možda smo svi jedino to i zaslužili: da nas gone ‘crni goniči robova’? Možda među Hrvatima nema dovoljno ‘konstitutivnih’ pojedinaca da bismo bili ‘konstitutivan narod’? Ili možda, čim Dragan Čović ode, Amerikanci u džepu imaju novog, već spremnog vođu, i pacifikatora, Hrvata u BiH? Zoran Tomić? (od kojeg ja u posljednjih 20 godina nisam čuo niti jednu jedinu odgovornu, izravnu, i dostojanstvenu političku izjavu o odnosima u BiH. No, dobro, nosio je plakat sa podrškom Draganu Čoviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH, iako vodi nešto što bi trebalo biti neovisnom akademskom institucijom, financiranom javnim novcem.) I na koncu, ovo sa frazom o ‘preuzimanju odgovornosti’? Možda se samo tako, formalno, kaže u situaciji kada je količina nepovjerenja unutar grupe tolika da ne postoji uopće mogućnost pomišljanja na zajednički cilj u svijetlu kojega bi bilo kakva odgovornost bila smislena?