Hegemonistička politika Lagumdžije i Tihića glavni je uzrok krize u formiranju vlasti i prijetnja raspadu BiH

Hegemonistička politika Lagumdžije i Tihića glavni je uzrok krize u formiranju vlasti i prijetnja raspadu BiH
Optužite li sve, nikome se posebno nećete zamjeriti.

Piše: Karlo Matić, Dnevnik.ba

No, uopćavanje u pravilu, nikada ne otkriva stvarne, suštinske uzroke problema. I u tzv „ozbiljnim analizama" izostaje, karkterizacija pojedinačnih politika i političara, kako bi se proniklo u uzroke krize u formiranju vlasti u BiH. Time se zadržava prividna novinarska neutralnost, a javnosti servira površni, i logički gledajući, netočan zaključak kako su svi političari jednako krivi za neformiranje vlasti, što zapravo najviše odgovara politikama koje generairaju krizu.

Pogrešno je i nekorektno političare optuživati za nepostizanje dogovora. Kao što je legitimno da se dogovore, jednako je legitimno i nepostizanje dogovora. To nikako ne znači da su oni neodgovorni. Njihova je odgovornost, naime u tome, da ne pogaze načela, za čiju obranu su dobili podršku birača, da ne prave kompromis o onom o čemu nije dozvoljeno praviti kompromis.

Razmotrimo koja to načela brane hrvatski blok ( dva HDZ-a) bošnjački blok, iako oni ne vole da ih se tako zove ( SDP- SDA) i srpski blok ( SNSD- SDS).

Lideri dva HDZ-a Čović i Ljubić s pravom ustrajavaju na tome da ove dvije stranke jedine imaju, na izborima stečen mandat predstavljati Hrvate, jer su dobile većinsku potporu građana hrvatske nacionalnosti, te da kandidat „hrvatskog bloka" treba biti predsjedatelj Vijeća ministara, budući je na toj dužnosti u prethodnom, zapravo, još aktualnom mandatu bio predstavnik Srba ( Nikola Špirić), a prije njega kandidat SDA, stranke koja je dobila većinsku potporu bošnjačkih birača (Adnan Terzić). Kako po zakonu o Vijeću ministara po tri pozicije pripadaju svakom konstitutivnom narodu i jedna pozicija ostalima, Čović i Ljubić zahtijevaju da kandidatima ovih dviju stranaka trebaju pripasti još dvije ministarske pozicije. Ovakav zahtijev podržava i srpski blok, koji insistira na poziciji ministra vanjskih poslova, drugoj najvažnijoj poziciji u izvršnoj vlasti BiH, jer je u prethodnom mandatu šef bh diplomacije bio kandidat bošnjačke S BiH (Sven Alalaj). Srbi uz to traže da im osim tri srpske pozicije pripadne i pozicija ostalih, jer je, također, u prethodnom sazivu Vijeća ministara na tom mjestu bio kandidat boošnjačke Stranke za BiH (Sven Alakalaj). Podsjetimo bošnjačke SDA i SbiH u prethodnom su mandatu imali četiri ministarske pozicije, uključujući i poziciju ostalih. Ni zahtijevu srpskih stranaka nema se, zapravo što prigovoriti.

Što traže SDP i SDA?. Polovicu ministarskih mjesta u izvršnoj vlasti BiH za svoje kadrove, a drugu polovicu za kandidate hrvatskog i srpskog bloka. Lagumdžija se drži stava kako je njegov SDP multietnička stranka. Iako je na izborima „stranka za čovjeka" dobila tek 1,5 posto glasova hrvatskih birača, on ustrajava da Hrvat iz SDP-a bude predsjedatelj Vijeća ministara, ili da blok SDP- SDA, odnosno Platformaši dobiju mjesto ministra vanjskih poslova BiH. Zahtijev za polovicom mjesta za stranke Platforme, koje su izraz bošnjačke izborne volje, odnosno stav polovica vlasti Bošnjacima, a druga polovica Hrvatima i Srbima, bez ustezanja može se okarakterizirati hegemonističkim. Njime se ugrožava načelo ravnopravnosti sva tri naroda u BiH, definirano daytonskim ustavom i Zakonom o Vijeću ministara.

Insistiranje, pak, da Hrvat iz SDP-a bude predsjedatelj Vijeća ministara, također, je hegemonističko i antustavno, jer se time krši ustavno načelo ravnopravnosti tri naroda, koje podrazumjeva da su narodi ravnopravni, ako su predstavnici, a ne tek pripadnici, tih naroda zastupljeni u vlasti. Po izbornim rezultatima, jasno je dakle da većinsku potporu građana hrvatske nacionalnosti ima koalicija dva HDZ-a, te da je jedino kandidat te koalicije predstavnik hrvatske političke volje. Nitko Hrvatima iz SDP, nema pravo osopravati hrvatstvo no, Hrvat, kandidat SDP-a, na mjestu premijera BiH, bio bi izraz bošnjačke , a ne hrvatske politike u BiH. Predstavnik, dakle Bošnjaka, a ne Hrvata.

Nakon što je s Tihićem, te Lijanovićevim Boljitkom i HSP-om, strankama koje su dobile minornu podršku hrvatskih birača, državnim udarom preuzeo vlast u Federaciji BiH, pretvorivši je u bošnjački entitet, Lagumdžija, a ni njegov salutant Tihić ne pokazuju namjeru odustati od politike nametanja. Bošnjački dvojac ovladao je Federacijom, i njezinim resursima. Kako su većina nadležnosti, proračunskog novca i gotovo sve javne kompanije u entitima, Tihić i Lagumdžija ostvarili su primarni cilj- uspostaviti vlast na 51 posto teritorije BiH, a s BiH šta bude. Takvu politiku Lagumdžija je proklamirao još u izbornoj noći kada je obećao Federaciju pretvoriti u zapadnu Njemačku. No, vlast uspostavlenu pučem u F BiH ne priznaju ni bh Hrvati ni Republika Srpska, a Bosna i Hercegovina već godinu dana je u permanentoj krizi. Jedini način da iz nje izađe i da se spriječi njezina disolucija je odustajanje od politike hegemonije i prihvaćanje načela da je BiH jedino moguća kao država tri ravnopravna naroda, odnosno građana triju nacionalnih zajednica- i (nekoliko postotaka) ostalih. Jer, što bi Bošnjaci rekli- od nameta nema selameta.