DR.FRANJO LJUBIĆ: Saboru se protive oni koji ne žele da Hrvati imaju jednaka prava kao Bošnjaci i Srbi

sporazuma ta prava još više umanjena, da su to svojim odlukama učinili visoki predstavnici međunarodne zajednice, nekada i uz suglasnost (javnu ili prešutnu) i dužnosnika u tijelima vlasti iz reda hrvatskog naroda, a to je dovelo do ponižavajućeg položaja i situacije u kojoj se sada nalaze Hrvati u BiH.

Piše: prof. dr Franjo Ljubić, Dnevnik.ba

S takvom dijagnozom nisu optimistične ni prognoze budućeg položaja hrvatskog naroda, ako se ništa ne poduzme jer stanje besperspektivnosti potiče njihovo iseljavanje, a to može imati za posljedicu da od konstitutivnog naroda postanu nacionalna manjina.

Da bi se to spriječilo treba nešto poduzimati kako bi Hrvati u BiH imali apsolutno jednaka prava kao što ih imaju srpski i bošnjački narod.

Postojeće stanje treba mijenjati radi Hrvata kojima je BiH jedna i jedina državu (a takvih je najveći broj) i radi BiH kao države koja ne može biti demokratska (kad joj konstitutivni narodi nisu jednakopravni) ni prosperitetna jer je razjedinjena i nefunkcionalna.

 

Vjerojatno nije mali broj onih koji bi se mogli složiti s navedenom konstatacijom, a ozbiljan je i velik problem pri odabiru puta i strategije kojim bi se na demokratski (i nikakav drugi) način mogla riješiti ta pitanja. Oko tih pitanja trebao bi se postići konsenzus svih političkih subjekata, a to je objektivno teško postići zbog sljedećeg:

Međunarodna zajednica mirovnim sporazumom nije osigurala jednake pozicije i prava za sva tri konstitutivna naroda ustrojem dva entiteta, ne želi promijeniti to stanje pod izgovorom da ne žele nametali svoja rješenja (a oni su nametnuli postojeće stanje) i ne osporava pravo da se narodi međusobno dogovore o novom ustroju i unutarnjem uređenju, a to je gotovo nemoguće u postojećoj situaciji.

Hrvati to ne mogu sami učiniti, teško im u tome može pomoći i RH, a za takve nakane nemaju potporu ni od drugih, od srpskog i bošnjačkog naroda ni od predstavnika međunarodne zajednice.

Teško je zamisliti neku političku stranku u RS koja misli dobiti glasove na izborima ako bude zagovarala i predlagala novi ustroj BiH u kojoj bi taj entitet izgubio postojeće pozicije, a ni bošnjačku stranku u F BiH koja bi uz građansku jednakopravnost zagovarala i nacionalnu, u čijim se tijelima vlasti ne bi nadglasavali pripadnici manjinskog (hrvatskog) naroda.

Visoki predstavnik (i međunarodna zajednica) ne prežu od nametanja nekih rješenja, ali ne žele promijeniti postojeće stanje i nametnuti rješenja kakva su u višenacionalnim zemljama EU (i uključiti BiH u EU), a formalno potiču BiH da stvori uvjete za pristupne pregovore i otpočne proces pristupanja.

Velik i ozbiljan problem za Hrvate u BiH je što su razjedinjeni. Nema lošije varijante od jednoumlja i jednopartijskog sustava, ali ni sreće s višestranačjem ako se više političkih stranaka ne mogu dogovoriti i usuglasiti oko pitanja koja su bitna za sve, za cijeli hrvatski narod i ako stranački dužnosnici svoje interese i ciljeve (osobne i stranačke) i stavljaju iznad nacionalnih.

Jesu li valjani razlozi za Sabor?

Može se politizirati i polemizirati o razlozima sazivanja Hrvatskog narodnog sabora, ciljevima onih koji su ga organizirali i učincima koji se od njega mogu očekivati, a sama činjenica da pobuđuje veliko zanimanje pokazuje njegovu važnost i značenje.

Saboru se protive svi koji ne žele da Hvatati imaju jednaka prava kao druga dva konstitutivna naroda u BiH, takvih ima među pripadnicima srpskog i bošnjačkog naroda, među pripadnicima međunarodne zajednice, a nedvojbeno postoje i pojedinci i skupine iz reda hrvatskog naroda koji protiveći se Saboru nastoje zaraditi političke poene, položaje ili funkcije do kojih im je stalo.

Ovaj tekst nije namijenjen takvima, već isključivo onima kojima je stalo do jednakopravnog položaja Hrvata u BiH i onima koji istinski žele demokratsku BiH u kojoj će sva tri konstitutivna naroda i svi građani imati apsolutno jednaka prava, onima koji zagovaraju održavanje Sabora pa i onima koji to čine radi osobnih promidžbenih i drugih razloga i neka im se ostvare svi njihovi osobni ciljevi ako će to biti kroz boljitak cijelog hrvatskog naroda.

Može li se vjerovati onima koji zagovaraju održavanje Sabora, a koji do sada nisu uradili gotovo ništa na poboljšanju položaja Hrvata u BiH i pojedincima za koje bi se moglo i reći da su radili suprotno. Može i treba iz više razloga:

Javno su se i jasno opredijelili da ne žele sudjelovati u tijelima vlasti koja u svoj program rada neće uvesti aktivnosti za poboljšanje pozicija hrvatskog naroda u BiH i osiguranje apsolutno jednakih prava kakva imaju srpski i bošnjački narod.

Iskustva iz proteklih petnaest godina pokazala su da Hrvati ništa bitno nisu mogli učiniti da bi imali jednaka prava kao i srpski i bošnjački narod ni kad su sudjelovali u tijelima vlasti s najvećim mogućim brojem dužnosnika. Nije nevažno što je u takvim okolnostima bio veći broj hrvatskih dužnosnika u tijelima vlasti i na odgovornim mjestima, ali sa stajališta izjednačavanja prava Hrvata s pravima kava imaju druga dva konstitutivna naroda to gotovo ništa nije značilo.

S obzirom na strukturu vlasti u RS u kojoj su uvijek većina predstavnici srpskog naroda i imaju više glasova nego predstavnici bošnjačkog i hrvatskog naroda zajedno, a takva je situacija i tijelima vlasti u F BiH u kojoj većinu uvijek imaju predstavnici bošnjačkog naroda jasno je da Hrvati nemaju jednaka prava ni mogućnosti kakve imaju Srbi i Bošnjaci.

Za rješavanje problema jednakopravnog položaja Hrvati u BiH nikada nisu imali dostatan broj glasova i nikada ih u ovakvoj situaciji neće ni imati pa su učinci jednaki sudjeluje li veći ili manji broj hrvatskih dužnosnika u vlasti i jesu li ti dužnosnici iz hrvatskih stanaka koje su osvojile najveći broj glasova među Hrvatima, SDP-ovi ili Hrvati nekih drugih stranaka, odnosno srpski ili bošnjački Hrvati.

Strukture u srpskom i bošnjačkom korpusu kojima nije stalo do istinske jednakopravnosti Hrvata uvijek mogu pronaći neke svoje Hrvate i zadovoljiti formalne razloge zastupljenosti hrvatskog naroda u tijelima vlasti pa im u krajnjem slučaju i nije važno koje će hrvatske stranke sudjelovati u vlasti, a podrazumijeva se da bi im više odgovaralo da u tijelima vlasti (kao partnere) imaju stranke za čije je dužnosnike glasovao veći broj Hrvata nego da su im te stranke u opoziciji.

Zbog toga bi bilo važno na Saboru raspravljati i o pitanjima je li bolje, prihvatljivije i učinkovitije sudjelovati u tijelima vlasti ili ne sudjelovati, odnosno može li biti učinkovitije djelovati iz opozicije nego sudjelovati u vlasti s onima koji ne žele rješavati hrvatsko nacionalno pitanje, pitanje jednakopravnosti Hrvata.

Nesudjelovanjem u tijelima vlasti dužnosnici izabrani većinskom voljom hrvatskog naroda izjašnjavaju se da ne podržavaju vlast koja hrvatskom narodu ne želi omogućiti jednakopravan položaj, da ne rade protiv interesa Hrvata i da se odriču mogućih pojedinačnih pozicija i ''fotelja'' koje bi im pripadale da sudjeluju u vlasti, a to nije beznačajno.

S druge strane tim istim dužnosnicima iz reda hrvatskog naroda ostaju na raspolaganju mogućnosti djelovanja kroz opoziciju; nesudjelovanje u glasovanju o Ustavu, zakonskim aktima i odlukama kojima bi se mogla potvrđivati (''cementirati'') postojeća neravnopravnost ili pri donošenju akata kojima bi se pozicija Hrvata mogla još više pogoršavati.

U takvim okolnostima bili bi manje odgovorni i kad bi se takvi propisi usvajali u tijelima vlasti (bez njihovog sudjelovanja) nego kad bi sudjelovali u vlasti i glasovali protiv tih odluka jer bi se takvi propisi mogli usvajati i bez njihovih glasova, a nesudjelovanjem u vlasti (u nekim slučajevima) dužnosnici stranaka koje imaju većinu u hrvatskom korpusu mogu utjecati i na kvorum pri odlučivanju, onemogućiti usvajanje mogućih takvih akata i demokratskim sredstvima onemogućavati funkcioniranje tijela vlasti koja ne žele jednaka prava hrvatskom narodu.

Podrazumijeva sa da će Sabor odlučivati o tome koje će se mogućnosti i metode primjenjivati za postizanje pune jednakopravnosti Hrvata u BiH važno je osmisliti platformu i okupiti sve subjektivne snage koje mogu pomoći pri izradi programa i njegovoj provedbi.

U tim aktivnostima ne treba isključivati ni pojedince ili skupine koje su do sada iz neznanja, nenamjerno ili svjesno (radi svog probitka) sudjelovali u tijelima vlasti i možda izravno ili neizravno omogućavali diskriminaciju Hrvata, a samo njihovo opredjeljenje za sudjelovanje u pripremi Sabora, izradi dokumenata koji će se usvojiti i njihovoj provedbi je dostatan razlog da im se može vjerovati, čak i ako su u svom ranijem radu griješili.

Za bolju budućnost trenutno je važnije mobilizirati sve ljudske i druge potencijale za iznalaženje rješenja kojima će se popraviti postojeće stanje, nego suditi onima koji su doveli do dramatično nepovoljnog položaja Hrvata u BiH i ocjenjivati nečiju odgovornost jer to se može činiti i naknadno, a ovo prvo ne može čekati i odgađati se.

Zašto je potreban Sabor?

Sabor je nužan zato što ne postoji ni jedno tijelo koje bi moglo raspravljati o hrvatskim nacionalnim interesima na razini F BiH i na razini BiH, a kad su u pitanju interesi srpskog i bošnjačkog naroda to se može činiti u tijelima vlasti RS i F BiH u kojim se sve odluke (i zakoni) mogu donositi i bez glasova hrvatskih dužnosnika pa i u slučajevima kad hrvatskom narodu te odluke ne odgovaraju ili ne idu u prilog, odnosno kad im predstavnike u tijelima vlasti biraju pripadnici srpskog ili bošnjačkog naroda.

Jednako su u neravnopravnom položaju u BiH hrvatski narod i hrvatski jezik iako je jedan od tri službena jezika. Nema ga na novčanicama, službenim dokumentima i pečatima F BiH i BiH, na javnim ispravama, vozačkim i prometnim dozvolama i drugim aktima i nije jednako zastupljen u javnim medijima kao srpski i bošnjački.

U proteklih 15 godina ni jedno tijelo vlasti na entitetskoj i državnoj razini nije nikada u dnevni red svojih sjednica uvrstilo točku o položaju Hrvata i hrvatskog jezika u BiH niti raspravljalo o tim pitanjima, odnosno nije poduzelo ništa da se taj položaj poboljša, da se izjednači s položajem druga dva konstitutivna naroda i druga dva službena jezika, a nerealno je očekivati da će to učiniti i u budućnosti bez poticaja Hrvata.

Zato je potreban Sabor, da se postigne dogovor i konsenzus o pitanjima kako postići tu jednakopravnost, kako imati jednaka prava kao što ih imaju Srbi i Bošnjaci i kako hrvatski jezik da bude jednako u uporabi kao i druga dva službena jezika u zajedničkoj državi, odnosno što i kako činiti da se ne pogorša postojeći (ponižavajući) položaj Hrvata u BiH što i kako činiti da se taj poboljša (trenutno) i što i kako činiti da Hrvati (u što kraćem razdoblju) imaju apsolutno jednaka prava kao što ih imaju srpski i bošnjački narod u BiH.

Ne može biti legitimnijih predstavnika za sudjelovanje u radu Sabora od dužnosnika koji su na izborima dobili povjerenje birača bez obzira jesu li izabrani izravno (što je kvalitetnije) ili preko svojih stranaka.

Vrlo je važno da Sabor podrže zastupnici stranaka kojima su građani na izborima iskazali povjerenje i dužnosnici tih stranaka u tijelima vlasti na županijskim i općinskim razinama jer bez njih ne može funkcionirati sustav.

Jednako se to odnosi i na izabrane zastupnike parlamentima Federacije BiH i BiH, a na Saboru bi se parlamentarne stranke trebale dogovoriti hoće li ili neće kandidirati svoje kadrove u izvršnu vlast na entitetskoj i državnoj razini ili će djelovati kao opozicija onima koji ne dopuštaju Hrvatima da ostvare i imaju jednaka prava kakva imaju srpski i bošnjački narod.

S obzirom da se od Sabora očekuju i konkretne odluke, planovi, programi ili smjernice za postizanje pune jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH u pripremi održavanja Sabora, njegovom radu i provedbi zaključaka koji će se na njemu usvojiti trebali bi sudjelovati i svi drugi pojedinci i skupine koji to zaslužuju svojim znanjem i sposobnostima i svi koji su voljni uložiti svoje potencijale za boljitak svoga naroda.

Što se može očekivati od Sabora?

Dogovor onih koje je narod izabrao i dao im povjerenje da ga predstavljaju i vode o tome kako postići punu jednakopravnost Hrvata u BiH, kako za to pridobiti predstavnike srpskog i bošnjačkog naroda te predstavnike međunarodne zajednice bez kojih se to ne može postići ni uraditi. Zadaća je vrlo teška i neće se moći lako, a pogotovu ne brzo izvršiti i trebat će puno strpljenja, znanja i umijeća, ali nije i neostvariva.

Za to je važno stjecati povjerenje predstavnika druga dva konstitutivna naroda i međunarodne zajednice da hrvatski narod istinski želi zajedničku državu i jednakopravnost sa svim narodima i među svim građanima, uvjeriti predstavnike srpskog i bošnjačkog naroda da Hrvati ne traže ništa više nego što oni imaju i da se vraćanjem neopravdano uskraćenih i oduzetih prava Hrvatima neće ništa njima umanjiti njihova prava.

Jednako je tako važno dokazivati (pokazivati) da država BiH kakva je sada ne može funkcionirati, a to se može (i treba) postići isključivo u demokratskoj proceduri i kroz rad u opoziciji (ako se tako zaključi na Saboru) kako se to čini u svim demokratskim zemljama svijeta.

Podrazumijeva se da nije moguće kroz opoziciju zaustaviti usvajanje svih zakonskih akata i svih odluka, ali je vrlo važno i ne sudjelovati u njihovom usvajanju i donošenju, jer ostaju pisani dokumenti i tragovi da su te odluke nametnute, da ih nisu usvojili zastupnici i dužnosnici stranaka koje su osvojile najviše glasova među glasačima iz reda hrvatskog naroda, a to će se kad-tad promijeniti.

Kad u postojećoj situaciji i postojećim odnosom nije moguće ništa postići na jednakopravnosti ako se sudjeluje u tijelima vlasti, a to je pokazalo i dosadašnje iskustvo, razumno je tražiti druga rješenja.

S radom u opoziciji na entitetskoj i državnoj razini ništa se ne može pogoršati, stranke koje su na izborima među Hrvatima osvojile najviše mandata neće dati ''alibi'' drugim strankama kao što su do sada to činile, neće se podržavati tako uspostavljenu vlast (na demokratski i zakonit način) i uvjeravati predstavnike međunarodne zajednice u neodrživost nacionalne ne jednakopravnosti i nemogućnost izgradnje demokratske države BiH.

Djelujući tako moguće je kroz opoziciju spriječiti usvajanje nekih zakonskih akata i odluka kojima bi se mogao pogoršati položaj Hrvata, a pogotovu ne usvajanje novog Ustava kojim bi se zauvijek cementirala njihova ne jednakopravnost.

Na Saboru bi se moglo dogovoriti i o zajedničkoj platformi, programu, deklaraciji ili nekom drugom aktu za ostvarenje apsolutne jednakopravnosti hrvatskog naroda koji bi bio (moralno) obvezujući za sve stranke (u svim tijelima vlasti) koje prihvaćaju takav dokument i koje se dogovore provoditi ga, a ponašanje stranaka i pojedinaca u njegovoj provedbi trebao bi biti kriterij za stjecanje povjerenja birača iz reda hrvatskog naroda na sljedećim i svim drugim izborima kako se ne bi glasovale za one koji svom narodu ''prodaju maglu'', a takvih je bilo i do sada.

Na taj način stranke i njihovi dužnosnici koje se opredijele za provedbu takvog imale bi trajnu zadaću i obvezu ponašati se tako dok Hrvati ne budu imali jednaka prava kao i pripadnici druga dva konstitutivnih naroda, a to bi moglo potaći na uključivanje u taj projekt i drugih stranaka koje trenutno ne podržavaju Sabor kao mjesto dogovora o zajedničkim nacionalnim pitanjima.

Mogu li od Sabora biti negativne posljedice, za koga i kakve ?

Sabor bi mogao biti i pogreška ako bi zagovarao nezakonito i nedemokratsko djelovanje sa stajališta države BiH, jednakih prava za sve konstitutivne narode i jednakopravnosti svih građana, ako će promicati ideje jednopartijskog sustava i jednostranačja i ako će sustavom nadglasavanja usvajati odluke i zaključke koji nisu dogovoreni i usuglašeni u demokratskoj proceduri, a takav vjerojatno neće biti jer to ne bi odgovaralo nikome.

Sabor ne može biti ni jednostranački ni koalicijski, a ako je svehrvatski trebao bi omogućiti sudjelovanje svim izabranim dužnicima iz svih hrvatskih i drugih stranaka koji su izabrani u ime hrvatskog naroda ili predstavljaju Hrvate u svim tijelima vlasti i sve dužnosnike koji se izjašnjavaju Hrvatima bez obzira na njihovu stranačku pripadnost.

S obzirom da odluke i zaključci sa Sabora nemaju zakonsku snagu i mogu predstavljati samo sporazum ili dogovor o zajedničkom nastupu, djelovanju i ponašanju za promjenu (na ustavan, zakonit način) postojećih zakonskih (i nametnutih) rješenja kojima su umanjena prava Hrvatima, nema razloga odbijati sudjelovanje u radu Sabora nitko komu je stalo da i Hrvati imaju jednaka prava u zajedničkoj državi kakva imaju i druga dva konstitutivna naroda.

Razlozi za ne sudjelovanje na Saboru ne mogu biti opravdani ni što postoji nepovjerenje (utemeljeno ili neutemeljeno) u pojedine stranke i njihove dužnosnike organizatore Sabora jer je vrijedan svaki pokušaj rješavanja problema hrvatske ne jednakopravnosti, a rezultati toga će se ionako pokazati naknadno kao što se i sada može točno ocijeniti tko je što (i koliko) učinio u proteklom razdoblju na rješavanju tih pitanja.

Ne sudjelovanje u radu Saboru moglo bi se protumačiti i kao da nisu utemeljeni argumenti o ne jednakopravnosti hrvatskog naroda i hrvatskog jezika, kao ne briga da se riješe ti problemi i da su nepravedni (ili nacionalisti) svi oni koji pokušavaju doći do poštenog i pravednog rješenja za Hrvate i sve druge narode i građane i njihovu zajedničku državu BiH.

Na stazi pravde stoji život i na tom putu nema smrti (Biblija)