A. Hebrang: Perković i njegovi udbaši nisu bili nikakvi borci za Hrvatsku

Lex Perković, BIH, ubojstvo, anto đapić, Lex Perković, UDBA, popis, UDBA, Josip Perković, Vinko Sindičić, Općinski sud u Rijeci, UDBA, Josip Perković, UDBA, Stjepan Đureković, Zdravko Mustač, ubojstva, politički motivirano ubojstvo, Ilija Zovko, Ivan Grujić, Andrija Hebrang, Haški dokument, dragovoljci Domovinskog rata, žrtve komunističkih zločina, transkripti Haškog suda, UDBA, kodno ime Boem, ubojstva, ubojstva emigranata, slučaj Perković, UDBA, ubojstvo, UDBA, grob, likvidacija, UDBA, Nikica Martinović, Zastara nakon 25 godina, Atentati i otmice, Austriji, Milan Kučan, Josip Perković, UDBA, Andrija Hebrang, skrivena grobišta, Fred Matić, dr. Franjo Tuđman, dragovoljci Domovinskog rata, Auschwitz, holokaust, Zoran Milanović, židovi, komemoracija, sdph, Bleiburg, SFRJ, zatočenici, obeštećenje, nakon počinjenih egzekucija, UDBA, crna lista, OZNA, KNOJ, žrtve komunističkih zločina, komunisti, špijun, domaći izdajnici, katolička crkva, Slovenski publicist, Roman Leljak, oz
Perković se hvali da su njegovi udbaši ukrali zlato iz bolnice Dubrava, a napravili su strašnu štetu jer smo to zlato morali platiti Rašeti kako bi ostavio čitavu bolnicu.

Šefovi bivše Udbe i njihovi komunistički zaštitnici ovih su dana izveli pravu invaziju na medije. Morali smo dočekati ulazak u EU da se pokrene istraga protiv jednoga od udbaških čelnika, a znamo koliko su zla nanijeli tijekom desetljeća zločinačkoga komunističkog režima. Neupućeni bi se promatrač u čudu pitao otkud sada u jednome dnevnom listu tri dana uzastopce intervju s Perkovićem.

Zato što je s njemačkim uhidbenim nalogom voda došla do grla. Počelo se odmotavati udbaško klupko skrivano desetljećima od javnosti. Ovo je najteža kriza pritajenoga udbaškog korpusa, na čijem čelu stoji stožer sastavljen od ljevičarskih političara. Kriza zato što se tek jedna od desetaka krvavih priča počinje raspletati.

To je priča o samo jednome od mnogobrojnih ubojstava, ubojstvu Stjepana Đurekovića u Njemačkoj. Stožer za obranu Udbe postavio je zadnju crtu obrane koja sažeto glasi: bili smo u Udbi i to se ne može zatajiti, ali mi smo se borili za Hrvatsku! Postoji velika vjerojatnost da naivna hrvatska javnost, premrežena lijevim medijima koji ispiru istinu, tomu povjeruje.

Koji su grijesi UDBA-e, ranije OZNA-e, kasnije Služba državne sigurnosti

Bili su desetljećima politička policija u rukama vrha komunističke partije. Glavni im je zadatak bio neutralizirati političke neistomišljenike koje su nazivali narodnim neprijateljima, teroristima, potkopavačima državnoga sustava itd. Krvavo iskustvo stekli su odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kada su izvršili zapovijed Josipa Broza Tita i pobili nekoliko desetaka tisuća nenaoružanih ljudi, bez suda, na najkrvoločnije načine.

Njihove grobove ni danas ne znamo. Hrvatska je policija utvrdila temeljem izvida na terenu da postoji samo na području Republike Hrvatske oko 940 skrivenih grobišta. Nakon tog pokolja udbaši imaju dva ključna zadatka. Treba zamagliti izvor zapovijedi za taj pokolj, najveći mirnodopski zločin u Europi, te pod svaku cijenu zaustaviti iskopavanje skrivenih grobišta da se ne dozna istina i dobiju podatci o počiniteljima.

Danas znamo da je zapovijed za ubijanje dao Tito. Svjedoči nam to knjiga srbijanskoga novinara i povjesničara Pere Simića, prevedena i u nas, ali potpuno prešućena. Simić iznosi autentično svjedočenje Jefte Šašića, pukovnika iz vrha Ozne, kojemu je osobno Tito dao zapovijed da se pobiju svi razoružani vojnici, a s njima i civili koji su počeli svoj križni put na Bleiburgu. Ta je istina za većinu hrvatskih građana vješto zatajena.

Dva puta spriječili istraživanje skrivenih grobišta

Drugi su zadatak udbaši udruženi s komunistima jednako vjerno ostvarili spriječivši u dva navrata istraživanje skrivenih grobišta. Prvi put to je učinio Ivica Račan 2001. godine kada je ukinuo Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća što ju je osnovao Hrvatski sabor. Drugi put to uspješno čini tandem Josipović - Milanović 2012. godine, kada ukidaju Ured za istraživanje grobova žrtava komunističkih zločina.

Na taj su način usporili otkopavanja, koje je Ured namjeravao provesti u sljedećih pet godina dok još postoje primarni svjedoci zločina. Daljnje istraživanje povjerili su bivšemu pukovniku Udbe Ivanu Grujiću, koji je u zajednici s ministrom Fredom Matićem usporio daljnja iskopavanja i održavao prividnu aktivnost tako da otkopa dvije do tri grobnice godišnje.

Ured koji je radio tek nepunu godinu dana imao je za cilj postići do 200 iskapanja godišnje i završiti posao za pet godina, dok još ima živih primarnih svjedoka. Grujić - Matićev tempo to ne će dovršiti ni za stotinu godina. Zato sada, nakon takvih uspjeha, udbaši ne mogu podnijeti početak procesuiranja, makar i samo jednoga ili nekoliko njihovih zločina.

Zadnji zid obrane je taj da se proglašavaju borcima za Hrvatsku i to ni manje ni više nego - dragovoljcima! To za sebe tvrde u izjavama, koje daju u medijima ovih dana, Perković i Grujić. Što je u tome istina? Gotovo pa ništa! Na predizbornim skupovima prije prvih demokratskih izbora, devedesetih još su nas marljivo popisivali, da vide tko odlazi na skupove. Strah koji su ulili u kosti ljudima tijekom proteklih desetljeća bio je velik.

Malo koji političar usudio se na skupove donijeti hrvatsku zastavu, poput dr. Franje Tuđmana i HDZ-a. Jesmo li zaboravili da se na završnome skupu Koalicije narodnoga sporazuma na čelu sa Savkom Dabčević Kučar vijorila jugoslavenska trobojnica, kao da su izbori jugoslavenski, a ne hrvatski? Bilo je to vrijeme kada su udbaši još vagali kamo će. U njih se uvukao strah jer su gledali eksploziju narodne energije koja je željela demokraciju.

Uplašili su se nakon događaja u Rumunjskoj, gdje su 25. prosinca 1989. godine strijeljali diktatora Ceaușescua. To je bio razlog okretanja partijskoga vrha prema narodu, prividno hrabroga ponašanja na sjednici u Karađorđevu, ali i razlog konačne odluke brojnih udbaša da se odluče za ostanak u Hrvatskoj. Odvagnuli su na kojoj strani imaju veću vjerojatnost sačuvati sebe i svoje privilegije.

Tuđman ih je morao prihvatiti da izbjegne unutarnju bojišnicu

Mi dragovoljci Domovinskoga rata rijetko smo ih viđali na prvim crtama bojišnice. Uglavnom su se držali pozadine i odrađivali sigurnosne zadatke daleko od pogibelji. Njihovi su se čelnici uvukli u vrhove svih stranaka i prikazivali se potrebnima. Zapravo, Tuđman ih je morao prihvatiti da izbjegne novu unutarnju bojišnicu. Udbaše je devedesetih spasio Franjo Tuđman, vjerujući u iskrenost i pomirbu. Danas su se ti isti udružili s ljevicom, tada mrtvom političkom opcijom, u najprljavijoj detuđmanizaciji. To najbolje govori o njima.

Mi nikada nismo vjerovali ni Manoliću, ni Perkoviću, ni Grujiću, kao ni tisućama ostalih pripadnika zloglasne Udbe ili vrhovima zločinačke komunističke partije. Na žalost, imali su daleko više političkoga iskustva od nas i dok smo mi organizirali otpor na bojišnici, oni su polako ugrabili medije, obavještajnu zajednicu, pravosuđe i preuzeli tvrtke koja su još nešto vrijedile.

Tako su polako zagospodarili sustavima postavljajući bivše komuniste na čelne pozicije. Putem medija i političkih igara uvijek su dovodili komuniste na čelo države, vlade, sudova, policije... Zaštita komunista i udbaša bila je koordinirana, jednako kao i njihovo djelovanje u zloglasnoj komunističkoj Jugoslaviji.

Kakvu je korist obrana Hrvatske imala od udbaša

Osobno, kao član Državnoga kriznog stožera, ratni ministar i predsjednik ratnoga Stožera saniteta nisam vidio tu korist, barem ne kao neposrednu. Radili su ono što bi svaka obavještajna zajednica morala, a to je otkrivanje terorista (Labradori), praćenje pošiljaka oružja, nadzor nad komunikacijama, otkrivanje protivničkih obavještajaca itd. Uz njih, to su jednako uspješno radili i kadrovi koji nisu postali domoljubi devedesete, nego su takvi bili cijeli svoj život.

Dapače, bili su u svojim poslovima još i uspješniji jer nisu bili opterećeni svojom prošlošću koja je za sobom vukla i kojekakve obveze. Bivši su udbaši nerijetko i smetali te izazivali nedoumice. Od niza situacija koje sam osjetio na taj način, spomenut ću samo onu o pregovorima o predaji Vojne bolnice u Zagrebu.

Krađa zlata kojim se hvali Perković bila je suluda akcija

Bio sam ovlašteni pregovarač Vlade Republike Hrvatske dok su s neprijateljske strane imenovani pregovarači bili general JNA Rašeta, pukovnik KOS-a Stamenković i ravnateljica JNA bolnice Mira Broz, snaha Josipa Broza. Budući da je u bolnici, vjerovali ili ne, bio lociran posljednji Glavni štab JNA, pregovore sam vodio isključivo u koordinaciji s hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Neistinite su Perkovićeve izjave da je spremao nekakav udar unutar bolnice jer je predsjednik Tuđman to izričito zabranio. Uostalom, na pregovore sam dolazio okružen sa stotinu dobro naoružanih pripadnika tzv. niških specijalaca, koji su nama pregovaračima prijetili svojim zastrašujućim 'uzijima' dok smo mi imali samo osobno naoružanje.

Drugi kat bolnice bio je miniran pa nikakva vojna akcija ne bi mogla spasiti bolnicu koju smo htjeli preuzeti čitavu. Zato je zapovijed vrhovnoga zapovjednika bila pregovorima prihvatiti sve što je nužno da se JNA do kraja 1991. iseli i napusti Hrvatsku uz uvjet da se sačuva bolnica. Istina je da su udbaši pokušali i ovdje napraviti paralelni sustav, ali ga nisu uspjeli uvezati sa sanitetom jer je u cijelome Sanitetskom stožeru bio samo jedan bivši pripadnik Udbe kojega smo dobro kontrolirali.

RasetaU jednoj svojoj takvoj suludoj akciji ukrali su sedam kilograma zlata namijenjenoga stomatološkim zahvatima. S time se sada Perković hvali, a trebao bi to prešutjeti jer je s tom krađom napravio nemjerljivu štetu. Naime, Rašeta je nakon krađe zaustavio pregovore, a prilikom napuštanja bolnice za Božić 1991. godine tražio naplatu cijele količine zlata!

U dogovoru s vrhovnim zapovjednikom, to sam prihvatio jer je državni interes bio da JNA napusti hrvatski državni teritorij do kraja godine. Platili smo mu zlato predajom stotinu televizora, koji su tada imali visoku cijenu, a ostatak do ukupne vrijednosti zlata od 140 000 maraka dali smo u novcu.

Za tu isplatu bio je zadužen direktor Fonda zdravstva. Prikupljanje novca bilo je vrlo dramatično jer je ultimatum istjecao za nekoliko sati i tada smo proklinjali kradljivce zbog kojih su pregovori upali u tešku krizu. Ne samo da smo morali platiti to zlato nego je krađa zlata ugrozila spašavanje bolnice koja je cijelu 1991. godinu bila isključena iz hrvatskoga saniteta i liječila isključivo neprijateljske vojnike!

Zanimljivo je da su dvije godine kasnije, 1993. godine, neki od JNA djelatnika u bolnici dobili potvrde da su preko Udbe bili uvezani u nekakvu zaštitu bolnice! Nedavno im je hrvatski predsjednik Ivo Josipović dao odličja za preuzimanje vojne bolnice, a tragikomična je činjenica da je odličje dobila i ravnateljica Mira Broz, koja se najviše trudila otežati pregovore! Ova akcija udbaša tipičan je primjer njihova uključenja u obranu.

Zašto udbaši tako energično brane svoje pozicije

Dva su razloga. Prvi je razlog zadržavanje privilegija. U Hrvatskome zavodu za mirovinsko osiguranje mirovinu prima 16 314 osoba u kategoriji 'radnici na određenim poslovima'. Drugi, jednako važan razlog zaštita je nalogodavaca. Poznato je da Udba nije smjela izvesti egzekucije bez naloga posebne komisije pri Centralnome komitetu.

U mogućim procesima moglo bi se postaviti pitanje kakvu su pri tome imali ulogu pojedini političari aktivni nakon devedesetih, očevi pojedinih političara ili njihovi suradnici. Zna se da je član Izvršnoga komiteta CK SKH u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića bio Ivica Račan.

Zašto se nisu istražile okolnosti pod kojima je dan nalog za ubojstvo? Interes u tome imaju svi oni partijci i udbaši koji imaju čiste ruke.

Zašto da ih se sve trpa u isti koš? Možda je i među njima bilo poštenih, humanih, domoljubnih? Uzdajmo se u Europsku uniju da će se povijest odmotati u svoj svojoj istini. Jednostavno zato što Rezolucija Vijeća Europe o komunističkim zločinima donesena 2009. godine kaže da nema pomirenja bez istine i kažnjavanja zločinaca.

Tek kada pročistimo svoju povijest istinama, možemo računati na kretanje u budućnost.

Prof. dr. Andrija Hebrang/hkv.hr