Nino Raspudić: Top lista nadrealnih plaća

Iako su formalno u pravu nadležni koji tvrde kako se radi o kršenju porezne tajne i nezakonitom postupku, objavljivanje te liste opravdava činjenica da je riječ o informaciji od golemog javnog interesa. Razmjeri preplaćenosti osoba iz javnih poduzeća i državne uprave svjedoče o nepravilnostima u sustavu, o netransparentnosti ili čak nepostojanju bilo kakvih kriterija po kojima bi netko primao lavovsku plaću unatoč tome što loše upravlja javnim dobrima.

U listi golemih isplata, u kojima nije sasvim jasno što su redovite plaće, a što premije, otpremnine ili druge isplaćene stavke, nalaze se i mjesečni prihodi koji nadmašuju plaću američkog predsjednika, osobe koja obavlja vjerojatno najodgovorniji posao na svijetu. To samo po sebi ne mora biti čudno jer više od Baracka Obame zarađuje i drugoligaški bek u jačim nogometnim nacijama, a o turbo-folk zvijezdama da i ne govorimo. Možemo se čuditi svijetu u kojem se nogama zarađuje više nego glavom ili rukama, ali sve to diktira tržište. Stotine milijuna ljudi, time i potrošača, u prijenosima gledaju Ronalda i Messija, i zato su nogometni velikani na piramidi ponude i potražnje dospjeli u platne razrede u kojima jesu. Da su nekim čudom prije dvadeset godina ljudi odjednom izgubili interes za praćenje igre u kojom se samo nogama, bez uporabe ruku, nastoji ugurati napuhana koža u okvir s pričvršćenom mrežom Cristiano Ronaldo bi možda prodavao šampone na tržnici u Portu, a Rooney vozio viljuškara u luci. Ovako su se, zahvaljujući tome što su imali izniman talent za loptanje, našli na tronu među stotinama milijuna ljudi koji strastveno prate tu igru, a i sami su se u djetinjstvu i mladosti okušavali u njoj, ali nisu bili tako dobri. Oko igre se zavrtio veliki biznis, naročito nakon što je uletjela televizija i sve jači oglašivači, zahvaljujući kojima se stvar financijski napuhala do ranije neslućenih razmjera. Došlo se do toga da Real Madrid plati Balea gotovo sto milijuna eura, što je golema stavka za državne budžete nekih manjih i siromašnijih europskih zemalja. Takve stvari mogu izazvati negodovanje zbog toga što je svijet izopačeno ustrojen, ali neće izazvati osjećaj nepravde jer smo svjesni da bismo, da imamo tu vještinu loptanja, i mi igrali u velikom klubu i zarađivali milijune. Isto tako dobro znamo da bi se itekako osjetila razlika na terenu da umjesto Balea ili Ronalda zaigramo mi ili naš susjed. No pitanje je bi li se osjetila razlika u poslovanju uprave "Sarajevo osiguranja", "Aluminija" ili "Bosnalijeka" ako bi umjesto primatelja lavovskih plaća za koje smo saznali prošlog tjedna sjedile osobe koje rade u istim tim javnim poduzećima za dvadeset puna manje plaće, a nisu ništa manje kompetentne. Opravdavaju li npr. rezultati rada "Sarajevo osiguranja" iznose od 19.907 KM, 19.246 KM, 18.870 KM i 18.434 KM, koje su četiri člana uprave primila u ožujku? Je li na temelju rezultata u tom razdoblju bivši direktor "Aluminija" zaslužio 13.418 KM u ožujku ili 20.036 KM u travnju 2013? Da ni sveučilišta u BiH nisu mačji kašalj i da se barem po nečemu mogu mjeriti s najprestižnijim svjetskim visokoškolskim ustanovama pokazuje činjenica da je jedan profesor Pravnog fakulteta u istom mjesecu inkasirao 10.915 KM, a koleginica mu 10.202 KM.

Nejasno je, primjerice, i na temelju kojih je iznimnih kompetencija i rezultata "rekorder" u travnju postao uposlenik Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona i bivši ministar koji je primio 24.025 KM. U svim navedenim slučajevima radi se o osobnim prihodima koji su uredno evidentirani u Poreznoj upravi, dakle iznosima na koje je plaćen porez. Imajući u vidu razinu korupcije i utaje poreza može se zaključiti kako se neusporedivo veći novac u poduzećima u državnom vlasništvu okreće mimo službenih plaća.

U postsocijalističkim zemljama i dalje postoji duboko ukorijenjena potreba da se drugome zaviruje u novčanik. Na Zapadu je, osim ako ste poreznik, nepristojno pitati čovjeka koliki su mu prihodi. No, pitanje plaća je itekako legitimno kada se radi o zaposlenima u javnim poduzećima i državnim institucijama, jer u tim slučajevima tuđi novčanik nije samorazumljivo odvojen od našega. Šteta je što se s istim žarom kao ono o plaćama ne postavlja i pitanje o tome koliko i s kakvim rezultatima rade.

Rješenje nije u demagoškim potezima poput onoga da se plaća nekoga tko upravlja desetinama milijuna državne imovine sreže na tisuću maraka. Takvi odgovorni upravljački poslovi moraju biti dobro plaćeni prije svega zato da bi se na takve pozicije mogao privući kvalitetan kadar. Uz to, logično je pretpostaviti da će adekvatno plaćena osoba biti manje sklona korupciji. Ali opstanak na takvim pozicijama i odgovarajući prihodi moraju se jasnije vezati uz rezultate rada i svesti na razumnu mjeru. Jer plaća, koliko god visoka bila, ljude sklone korupciji neće spriječiti da mešetare. S druge strane, mnogi bi radili i besplatno na čelu velikih javnih poduzeća i u državnoj upravi na funkcijama na kojima se donose odluke o milijunskim javnim nabavkama, jer znaju da se mogu namiriti na druge načine.

Čini se ipak da je temeljni problem u tome kako su birani ti kadrovi. Većinom su instalirani kao krakovi političke oligarhije, uglavnom bez ikakvih posebnih kompetencija. Koliko doista "teže" vrlo lako je utvrditi na tržištu. Tko bi od izlistanih lavova na račun svojih menadžerskih sposobnosti u nekoj privatnoj firmi od vlasnika dobio tolika primanja kolika dobiva u poduzeću u državnom vlasništvu?
Neke od osoba s top-liste imenuje Vlada FBiH. Cinici bi rekli - kakva Vlada takva joj i ekipa u javnim poduzećima. Na valu ogorčenih reakcija vrlo oštro je reagirao i premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, koji je izjavio: "Riječ je zaista o sramotno visokim iznosima koje primaju pojedini direktori državnih firmi. Oni moraju da pokažu rezultate svoga rada, ali većina ljudi na toj listi su gubitaši". Pitanje je što je radio do sada i što o rezultatima njegova rada govori činjenica da tobože nije bio upoznat o novcu koji se ovako majčinski dijelio u državnim poduzećima, već je o tome doznao iz novina.

Neki tvrde da top-lista nadrealnih plaća nije procurila slučajno, već kao uvod u čistku, tj. u uhljebljivanje drugih i podobnijih ili kao ulog u predizbornoj igri. I da jeste tako, dobro je da se ova tema otvorila. Ne zato da bi se javnost zgražavala ili izjedala od zavisti zbog lavovskih plaća, ili da bi ih salijetala rodbina i sponzoruše, već da se konačno počne raspravljati o tome tko i kako upravlja javnim dobrom.

za Nezavisne novine piše: Nino Raspudić