Nino Raspudić: Švicarsko ne minaretima: krah multikulturalizma?

Nasuprot predviđanjima, većina Švicaraca (57 %) na referendumu se izjasnila protiv izgradnje minareta.

Rezultat pokazuje drastičan raskorak između “službenih stavova“, koje zastupaju velike stranke, crkva, intelektualna elita, mediji, i raspoloženja većine građana koje je prema referendumu uspjela kanalizirati krajnja desnica.

Čuđenje ishodu s jedne je strane opravdano jer nema objektivnih razloga za paranoičan stav – muslimani čine pet posto švicarskog stanovništva, većina i nisu praktični vjernici, a do sada su u Švicarskoj izgrađena samo četiri minareta. Što je onda većinu birača natjeralo na ovakvu odluku?

Očito postoji i stvarna, često prešućivana jezgra problema, vezana uz činjenicu da se dio muslimanskih imigranata nije uspio integrirati u društvo i preuzeti njegov sustav vrijednosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pripadnici te društveno marginalizirane manjine, kao i u drugim europskim zemljama, sve češće (iz razloga neintegriranosti, nezaposlenosti i sl.) završava u kriminalu ili na druge načine dolazi u sukobe sa starosjedilačkom većinom.

Uz to, poslovičan strah od kulturalno drugačijeg i nepoznatog, stimuliran vještom propagandom krajnje desnice, koja je i organizirala referendum, dodatno je uvećao broj glasača protiv minareta. Iako treba poštovati odluku glasača, ona otvara i neke nedoumice.

Kako se osjećaju švicarski muslimani nakon izravnodemokratske odluke kojom se sastavni dio njihova vjerskog i kulturnog identiteta apriori prikazuje kao opasnost za zajednicu i kakva im se poruka time šalje?

Referendum je pokazao da je službena liberalno-multikulturalistička ideologija došla u konflikt sa stavom većine stanovništva, kojeg je mehanizmima zastupničke demokracije nekako uspijevala amortizirati. Umjesto da se o svim aspektima problema imigranata i njihove integracije vodila javna polemika i tražila rješenja, oni su se prešućivali dok je ispod tankog multikulturalnog tepiha bujala ksenofobija s obje strane.

Nakon svega, svjedočimo zanimljivu ideološkom preslagivanju – feministički krugovi, donedavno samorazumljivo lijevi, podržali su referendum krajnje desnice, dok Katolička crkva izražava žaljenje i odluku naziva ograničavanjem vjerskih sloboda i branom integraciji.

Ekstremna desnica diljem Europe traži slične referendume i dodatne restrikcije prema imigrantima. Pri tome se ne pita otkud problem imigranata u Europi. Teško je sebi priznati da si dio dekadentne civilizacije koja više nije samoodrživa, nego zbog demografskog manjka mora uvoziti radnu snagu iz ekonomski manje razvijenih, ali demografski vitalnih zemalja drugačijeg civilizacijskog kruga.

Politička i poslovna elita svjesna je toga i dobro zna da im netko i danas, a pogotovo za deset godina mora čistiti ulice, njegovati starce, održavati informatičku opremu i puniti mirovinske fondove. Većina glasača ne gleda tako daleko i ne razumije da se, uz ovakav sustav vrijednosti, dugoročno ne može ostati jednako bogat i jednako “europski”.

Gdje je tu Hrvatska? Lijepa Naša, u kojoj se godišnje rađa deset tisuća ljudi manje nego što ih umire, morat će, i da zadrži sadašnju razinu gospodarske razvijenosti, “uvoziti” radnu snagu, a pogotovo želi li povećavati standard.

Koji društveni konflikti očekuju europsku Hrvatsku kad krene priljev azijskih i afričkih imigranata možemo samo zamisliti kad vidimo kolika se količinu šovinizma zadnjih godina iskazivala prema Hrvatima pridošlim iz BiH, ljudima iste rase, nacije, vjere, kulture i jezika.

Što očekivati za deset godina od krajnje desnice kad naše današnje deklarativno lijeve stranke iz godine u godinu baziraju predizborne kampanje na poticanju najnižih šovinističkih strasti prema došljacima? Švicarski slučaj pokazuje da je situacija puno složenija nego što je prikazuju i ksenofobi i multikulturalni idealisti te da ćemo o ovim temama u bliskoj budućnosti morati puno govoriti.

Nino Raspudić