Nino Raspudić: Sanaderov stolac

Donedavna neosporan moćnik, tretiran je poput političkoga gubavca i seljen po dvorani od stolice do stolice. Gdje će se spustiti zastupnička pozadina samo je naizgled nevažno pitanje, jer mjesto sjedenja u civiliziranu društvu oduvijek ima važnu simboličku funkciju te označava i mjesto u hijerarhiji moći. Izrazi „zasjedanje Sabora“ ili „sjednica povjerenstva“ upozoravaju na etimološku vezu sa sjedenjem.

Prema rasporedu sjedenja dviju suprotstavljenih grupa u francuskoj skupštini nastali su izrazi ljevica i desnica. I u našem se Saboru zna tko gdje sjedi. Potpredsjednici i predsjednici klubova odmah u prvom redu, ostala mjesta određuju klubovi, a stranački otpadnici poput Pančića, Lesara i ubuduće Sanadera, na kraju sabornice. Sjedala na stadionima, u kazalištima i koncertnim dvoranama također imaju različitu težinu pa nije isto sjediti u loži ili na vrhu sjeverne tribine. Mjesto sjedenja ili stajanja pokazuje stupanj moći, a stolica je tradicionalno važan simbol autoriteta. Od Svete Stolice, preko katedrale (prvostolnice) koja je izvedenica od katedra (grč. kathédra, sjedište, sjedalo, od čega, preko venecijanskog, dolazi i dalmatinska katriga) do vladarskog prijestolja. Profesori govore s katedre, a najgori učenici sjede u zadnjoj, magarećoj klupi.

Predsjednik je onaj koji sjedi na najvažnijem mjestu, kao što glava kuće tradicionalno sjedi na čelu stola. Sudačke stolice oduvijek su bile istaknute i posvećene, nasuprot optuženičkoj klupi, s koje se u nekim razvijenim demokracijama još može otići i na električnu stolicu. Najvažnije odluke donose se u „stolnom“ gradu ili u „sjedištu“ tvrtke. I dandanas rabimo izraz „ustoličiti“ za postaviti na najviši položaj. Naglašavanje nečije moći i značenja raskošnim sjedalom katkad poprima groteskne razmjere.

Kad se 1978. slavila obljetnica Bitke na Neretvi, na ledini pred improviziranom pozornicom većina je okupljenih stajala, za funkcionare su donesene obične stolice, a ostarjeli Tito sjedio je u golemoj, neobaroknoj fotelji, maznutoj iz tko zna čijeg građanskog salona, koja je na ledini istodobno djelovala i smiješno i stravično. Već se na tim fotografijama mogla očitati zla kob režima bez elementarnog osjećaja za mjeru i kontekst. Inače, stolica, a pogotovo fotelja, u pravilu je manje nego stražnjica koje pretendiraju na njih sjesti. Kao u dječjoj igri u kojoj igrači kruže oko stolica i na znak sjedaju.

Stražnjica u čijoj je simboličkoj sjeni iznikao veći dio trenutačnog saziva Sabora odjednom se nema gdje spustiti. Zanimljivo je da kineski jezik za raskidanje prijateljstva rabi izraz „presjeći sjedalo“, koji potječe od stare priče u kojoj su dva nekadašnja prijatelja poslije svađe doslovno prepilila klupu koju su do tada skladno dijelila. Postoje i suprotni primjeri u kojima neki sjede na dvije stolice, što potencijalno također može biti vrlo opasno.

Danas se o političarima u javnosti, istoj onoj koja redovito na-sjeda na prazna obećanja, najčešće govori kao o ljudima koji nam sjede za vratom i koji samo gledaju kako će zasjesti u fotelje. Darvinistička borba za osiguranje udobnosti vlastitih pozadina po svaku cijenu, koja uglavnom za sve završava loše, jer svatko prije ili poslije padne s trona, u potpunoj je suprotnosti s evanđeoskom porukom o prvim i zadnjim mjestima koja poučava: „Kad te tko pozove na svadbu, ne sjedni na prvo mjesto da ne bi možda, pošto bude pozvan netko odličniji od tebe, došao onaj koji i tebe i njega pozva i rekao ti: ‘Ustupi mjesto ovomu!’

Potom bi ti sa sramom morao zauzeti zadnje mjesto. Nego, kad si pozvan, pođi i spusti se na zadnje mjesto, da ti gostoprimac, kada dođe rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Potom ćeš imati čast pred svima koji su s tobom uzvani. Jer, svaki koji sama sebe uzvisuje, bit će ponižen, a koji sama sebe ponizuje bit će uzvišen“ (Lk, 14,8-11).

Nino Raspudić