Nino Raspudić: Razgovor prodavača kalendara i prolaznika
piše: Nino Raspudić l komentar.hr
Stisnuti u neuhvatljivom trenutku između sjećanja na prošlost i očekivanja budućnosti, o čemu je nenadmašno pisao sveti Augustin u XI knjizi svojih Ispovijesti, unatoč svemu što nas uči iskustvo, skloni smo jedni drugima poželjeti sretnu novu godinu, zadržavajući tako nužan minimum nade i iluzije.
Jedan od najvećih pjesnika ljudske nesreće, kozmički pesimist Giacomo Leopardi (1792-1837) temi nove godine posvetio je jedan od „dijaloga" sadržanih u knjizi Moralna djelca (tal. Operette morali). Umjesto da razglabam o vječnoj temi, o kojoj je nemjerljivo bolje od mene prije dva stoljeća govorio veliki pjesnik, ovaj put se povlačim na skromniju i primjereniju ulogu prevoditelja. Ekskluzivno za komentar.hr, umjesto čestitke za Novu godinu, dajem prijevod besmrtnog Leopardijeva teksta. Razgovor između prodavača kalendar i prolaznika u hladnoj noći na izmaku godine jednako lako možemo zamisliti u Rimu 1832, Zagrebu 2011. ili u New Yorku 2133.
Razgovor prodavača kalendara i prolaznika(Giacomo Leopardi, 1832.)
Prodavač: Kalendari, novi kalendari. Trebate li, gospodine, kalendar?
Prolaznik: Kalendar za novu godinu?
Prodavač: Da gospodine.
Prolaznik: Vjerujete li da će biti sretna ova nova godina?
Prodavač: O da, presvijetli, sigurno hoće.
Prolaznik: Kao ova prošla?
Prodavač: Više, mnogo više.
Prolaznik: Kao ona pretprošla?
Prodavač: Više, više, presvijetli.
Prolaznik: Ali kao koja druga? Zar ne biste voljeli da nova godina bude poput neke od ovih zadnjih godina?
Prodavač: Ne, gospodine, ne bih volio.
Prolaznik: Koliko je novih godina prošlo otkako prodajete kalendare?
Prodavač: Bit će dvadeset godina, presvijetli.
Prolaznik: Kojoj biste od tih dvadeset godina voljeli da nalikuje sljedeća godina?
Prodavač: Ja? Ne bih znao.
Prolaznik: Ne sjećate se nijedne posebne godine koja bi vam se činila sretnom?
Prodavač: Doista ne, presvijetli.
Prolaznik: Pa ipak je život lijep. Zar ne?
Prodavač: To se zna.
Prolaznik: Zar se ne biste vratili živjeti tih dvadeset godina, i sve prošlo vrijeme, počevši od rođenja?
Prodavač: Eh, dragi gospodine, dao Bog da se može.
Prolaznik: A ako biste morali ponovo proći isti život koji ste proživjeli, ni više ni manje, sa svim ugodama i neugodama koje ste prošli?
Prodavač: To ne bih želio.
Prolaznik: Koji biste drugi život htjeli proživjeti? Život kojeg sam ja prošao, ili onaj prinčev, ili čiji drugi? Ili ne vjerujete da bih ja, i da bi princ, i da bi bilo tko drugi, odgovorio jednako kao vi; i kad bi morao ponoviti isti život koji je već proživio, da se nitko ne bi želio vratiti unatrag?
Prodavač: Vjerujem da je tako.
Prolaznik: Ni vi se ne biste vratili unatrag pod tim uvjetom, kad ne biste mogli drugačije?
Prodavač: Zaista ne gospodine, ne bih se vratio.
Prolaznik: Kakav biste dakle život željeli?
Prodavač: Želio bih život onakav kakvog mi ga Bog dadne, bez drugih uvjeta.
Prolaznik: Život kakav zapadne, i ne znati o njemu ništa dalje, kao što se ne zna o novoj godini?
Prodavač: Upravo tako.
Prolaznik: Tako bih i ja želio, ako bih imao ponovno živjeti, i svi drugi. Ali to je znak da je sudbina, sve do završetka ove godine, prema svima postupala loše. I jasno se vidi da svatko smatra da je onog lošeg, koje mu se dogodilo, bilo više ili da je imalo veću težinu nego dobro; ako se pod uvjetom da ponovi raniji život, sa svim dobrom i zlom, nitko ne bi želio ponovo roditi. Onaj život koji je lijep nije život kojeg se poznaje, već onaj kojeg se ne zna; nije prošli život, već budući. S novom godinom, sudbina će početi postupati dobro s vama i sa mnom i sa svima drugima, i započet će sretan život. Zar nije tako?
Prodavač: Nadajmo se.
Prolaznik: Onda mi pokažite najljepši kalendar kojeg imate.
Prodavač: Evo presvijetli. Ovaj stoji trideset centi.
Prolaznik: Evo trideset centi.
Prodavač: Hvala, presvijetli: do viđenja. Kalendari, novi kalendari...