Nino Raspudić: Promijeniti sve da se ne bi promijenilo ništa

Treba promijeniti sve kako se ne bi promijenilo ništa", slavna je rečenica iz romana Gepard, za koju su čuli i oni koji ne znaju da je njen autor Giuseppe Tomasi di Lampedusa, sicilijanski plemić i pisac, kojeg će 1958. proslaviti jedini, posmrtno objavljeni roman po kojem će kasnije Luchino Visconti snimiti jednako dobar film. Radnja Geparda odvija se 1860., kada na burbonsku, polufeudalnu Siciliju nakon Garibaldijevih revolucionara dolazi pijemontska vlast i priključuje je novoosnovanoj, ujedinjenoj talijanskoj državi.

Rečenicu o potrebi pragmatičkog prilagođavanja kako bi se zadržale stare privilegije ne izriče glavni junak romana, stari princ Salina, utjelovljenje aristokratskog svijeta na zalasku, već njegov nećak Tancredi, primjer čovjeka koji se savršeno prilagođava novom vremenu i poretku. U međuvremenu se "sve" promijenilo i u Italiji, koja ove godine nizom manifestacija slavi sto pedeset godina od ujedinjenja, a opet je sve bitno, poput odnosa Sjevera i Juga, ostalo isto.

Šarm rečenice iz Geparda leži u tome što kroz prividni paradoks govori o dvije vrste stvari. Potrebno je promijeniti sve ono na površini, simbolično, sporedno, kako bi se zamaskirala činjenica da su bitne strukture ostale nepromijenjene. Ista se stvar prečesto događala i u našoj povijesti. Godine velikih promjena poput 1990. pa i 2000. na površini su izgledale kao veliki lomovi, no vrijeme je pokazalo da se nije radilo ni o kakvom drastičnom diskontinuitetu već da su stare strukture moći uglavnom preživljavale, samo zaogrnute u novo ruho. Recikliranje istih kadrova najbolji je pokazatelj te činjenice, no još je važnije istrajavanje istih mentalnih sklopova i obrazaca političkog djelovanja. Putem od jugoslavenskih komunista preko hrvatskih nacionalista do liberalnih europejaca prošli su mnogi i dandanas dominantni likovi na našoj političkoj sceni.

Većinom medija i danas dominiraju nekadašnji poletarci koje je partija svojedobno instalirala u režimskim novinama, civilnu scenu poklopili su likovi koji su ostvarili akrobatski ideološki skok s Marxa i Lenjina na Poppera, a dojučerašnji mudroslovi socijalističkog samoupravljanja ili pravog hrvatstva danas promiču liberalni kapitalizam i profesionalno se bore za tuđa prava. Paradoksalno je da uza sve silne "povijesne datume", "prijelomne izbore", "epohalne promjene" sve više jača spoznaja da više-manje sve uglavnom ostaje isto.

Javnim govorom i danas dominiraju mitovi o prekretnicama koje nam slijede u vrlo bliskoj budućnosti, prije svega vezanima uz (ne)ulazak u Europsku uniju. Zajedničko je eurofilima i eurofobima da su uvjereni kako će doći do velikih promjena. Jedni kažu - kad uđemo u EU poteći će med i mlijeko - čeka nas veliki razvoj, rast standarda, plaća, kvalitete života. Eurofobi pak kažu - postat ćemo roblje, sve će nam pokupovati, sve će propasti, dramatično ćemo osiromašiti. A što ako se u svim tim slučajevima radi o pretjerivanjima, ako će - bez obzira na to kojim se putem krenulo - stvari i za pet i za 20 godina ostati uglavnom iste a udaljenost od Prvog ali i od Trećeg svijeta jednaka?

Zvuči li vjerojatno da će 2025. standard većine građana, razina nezaposlenosti, BDP, zaduženost i ostali bitni parametri ostati otprilike isti? Javnost voli velike, spektakularne priče, velika obećanja i velike strahove. Sklonija je vjeri u revoluciju nego u postupnu, stabilnu evoluciju. Kome se još da slušati o potrebi dugoročne edukacije, jačanja institucija, podizanja razine političke pismenosti i kulture, odgovornosti javne riječi, razvoju autentičnog civilnog društva i neovisnih medija, smjenama vlasti na izborima? Lakše je vjerovati u jedan brzi potez koji će sve riješiti. Samo, nikako da dođe. A dotad uobičajeno površno revolucioniranje pridonosi konzerviranju postojećeg stanja.

Nino Raspudić