Nino Raspudić: Privikavanje na zatvorski meni

Ove riječi napisao je prošlog tjedna na svom Facebook profilu Mate Janković, trenutno najveća kuharska TV zvijezda u Hrvatskoj. Nekadašnji šef kuhinje vrhunskog zagrebačkog restorana "Baltazar" danas većinu nekadašnje klijentele može naći u južnom zagrebačkom predgrađu Remetinec, u zatvoru po kojem je taj neugledan kvart već postao slavan.

Piše: Nino Raspudić/Nezavisne novine

Ivi Sanaderu kao najpoznatijem stanovniku Remetinca, ovih dana se pridružio, prema prvim procjenama imovine, još veći kapitalac, Nadan Vidošević, bivši ministar gospodarstva, bivši župan Splitsko-dalmatinske županije, bivši direktor Hajduka i, sve do uhićenja, osamnaestu godinu predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Uhićen je zbog zlouporabe položaja i protupravnog stjecanja koristi na štetu Komore, pri čemu se sumnja da je sa suradnicima prisvojio 35 milijuna kuna. To je, sudeći prema imovini kojom raspolaže, samo djelić njegove bogate "poslovne" karijere.

Vidošević pripada soju ljudi koji nemaju nikakve politike i ideologije. Nakon što je završio ekonomski fakultet u Splitu s prosječnom ocjenom 2,2, što nije lako uzevši u obzir predmete u kojima se lako zalome trojke ili četvorke, postao je referent u tvrtki "Dalmacijacement". Devedesete je brzo zajahao nove vjetrove. Ulazi u HDZ i započinje munjevito napredovanje. Zanimljivo je da nakon kadrovske sječe, do koje je došlo na svim razinama 2000. godine, kada HDZ prvi put gubi izbore, Vidošević i dalje ostaje u sedlu, tj. na čelu Hrvatske gospodarske komore. Vlasti su se još nekoliko puta smjenjivale, ali mu to nije smetalo, uspijevao je biti prihvatljiv svim političkim opcijama. Pomalo iznenađujuće se kandidirao na zadnjim predsjedničkim izborima i osvojio preko 11% glasova, što je bio jako dobar rezultat s obzirom na to da nije imao stranku iza sebe. Neki danas tumače njegovu kandidaturu kao trojanskog konja, koji je trebalo da usitni glasove HDZ-ovih birača, zbog čega su tada u drugi krug ušli jedan aktualni ezdepeovac, Ivo Josipović, i jedna bivši, Milan Bandić. Tijekom osamnaest godina Vidoševićeva vođenja Komore većih primjedaba na njegov rad nije bilo, očito je bio sposoban i problem nije bio u tome da je Komora bila neaktivna. Ali imovina mu se sve očitije gomilala nerazmjerno funkcijama koje je obnašao.

Kad je izbila afera "Remorker", nazvana po tvrtki preko koje su Vidošević i suradnici navodno izvlačili sredstva Komore, dojučerašnji miljenik medija, kojeg su predstavljali ne samo kao uspješnog čovjeka, već i kao hrvatskog Clooneya, koji je "lep kao greh", preko noći je postao predmet najnižeg cipelarenja, njuškanja u privatnost, senzacionalističke psihoanalize, sve prema onoj narodnoj - kad drvo padne, svi skoče na njega. Nakon pretresa Nadanovih "dvora" u javnost su iscurile snimke koje je očito napravio netko od službenih osoba, moguće i policajaca, najvjerojatnije mobitelom. Prikazuju fascinantnu količinu i kvalitetu blaga koje je Vidošević navukao u posebnu podzemnu prostoriju. Zanimljiva je ta potreba da kao hrčak sakuplja blago u rupu, u ovom slučaju u nekoj vrsti podzemnog bunkera, u kojem je policija pronašla velebnu zbirku slika, po mišljenju likovnih stručnjaka, najvredniju privatnu zbirku u ovom dijelu Europe, kojom je višestruko nadmašio Sanaderovu. Uza sve ostalo, o suludoj megalomaniji svjedoči i to da se među blagom nalazio i preparirani polarni medvjed. Vjerojatno je legalno ucmekan u Kanadi i tamo prepariran, ali prijevoz medvjeda preko oceana nipošto nije jeftin. Koji motivi natjeraju čovjeka da u podzemnom bunkeru ima svog bijelog medvjeda?

Megalomanija i nezasitnost Vidoševića je, kao i Sanadera, došla glave, jer je i prije razdoblja za koje ga sada terete bio silno bogat. Obojica su dobili, stekli, "jamili" masu stvari, ali su u svemu tome izgubili nešto puno dragocjenije, a to je osjećaj za mjeru. Vidošević se nije kao privatni poduzetnik bavio biznisom, ne zna što je rizik investiranja, stvaranja, tržišne borbe, već je bogatstvo stekao isključivo zahvaljujući obnašanju važnih javnih funkcija. Lakoća kojom ga je nagomilao našavši se u pravo vrijeme na pravom mjestu, neopterećen obzirima, očito ga je zavarala pa je umislio da je svemoguć i da može beskonačno nastaviti grabiti dalje. Susret sa zidom stvarnosti morao je doći kad-tad. Ista stvar se vidjela na primjeru Ive Sanadera. Što tjera čovjeka koji je već materijalno osiguran do kraja života, zajedno sa djecom i unucima, da grabi dalje i riskira izgubiti sve, i ugled, i novac, i slobodu, i budućnost? Što čovjeka koji već ima trideset skupocjenih satova goni da gazi sve moralne principe kako bi stekao trideset prvi? Očito je da se ne radi o nekim sretnicima koji su uživali u onome što su oteli od javnog, već jadnicima koji su robovi poroka, nezasite pohlepe čiji su bili puke sluge i s kojom se očito nisu mogli nositi, jer ih je na kraju odvela u propast. Dante Alighieri je prije sedamsto godina u prvom pjevanju "Pakla" dao snažnu sliku pohlepe u vidu jezivo mršave vučice koja je nakon što poždere plijen još gladnija nego prije jela. Upravo je u pohlepi vidio najrazorniji grijeh za zajednicu. Onaj kojeg obuzme i nakon što nabavi trideseti skupocjeni sat osjeća veću žudnju za novim satom nego onaj koji ima jedan ili nijedan i zato te ljude treba žaliti. Pravično ih i strogo treba suditi, ali i imati obzira prema njima kao patnicima, koji su puke sluge paklene logike beskonačne pohlepe. Ako stoji izreka da nije siromašan onaj koji ima malo, već onaj koji žudi da ima više, likovi poput Sanadera ili Vidoševića su, na vrhuncu moći, bili možda najveći siromasi u Hrvatskoj. Neizmjerna je bila njihova žudnja kad su riskirali sve, situiranu egzistenciju društvene elite za još jednu vilu, sat, euro, kunu, sliku, konja, polarnog medvjeda, bilo što čega se moglo navući u logu i barem za trenutak zakrpiti bolnu prazninu koja im je očito bila glavni pokretač i koja ih je na kraju dovela do zatvorskog menija.