Nino Raspudić: Povratak u budućnost pa iščekivanje prošlosti

Bitka na Neretvi“ prikazuje se u udarnom terminu, Budimir Lončar i dalje je guru vanjske politike, Ćiro Blažević u Beogradu snima film u kojemu glumi izbornika jugoslovenske reprezentacije, a studentski kružok na Filozofskom jednom u tjednu pomno čita i analizira Marxov Kapital kao da je Sveto pismo.

No neke druge stvari bile bi im šokantno nove i drukčije – tko bi vam povjerovao da se Hrvati budućnosti fotografiraju telefonom, kupuju flaširanu vodu, u hodu piju kavu iz kartonskih čaša i gledaju na tv-u kako se „slavne osobe“ svakodnevno hvale onim čega bi se nekada stidjela i budala? Ako bismo potom parkirali vremenski stroj na kraj 1995., ni najveći cinik ne bi povjerovao u priču da u budućnosti najspominjaniji neće biti topnički dnevnici granatiranja Vukovara, već oni granatiranja Knina. Pomaknuvši se još pet godina kasnije, na početak prvoga predsjedničkog mandata Stjepana Mesića, teško da bismo ikoga uvjerili da će isti Mesić, koji se tada kao jednim od temeljaca predsjedničke kampanje koristio obećanjem kako će se obračunati s „Tuđmanovim tajkunima“, na izmaku drugog mandata ushićeno vozikati karijolu na postavljanju temeljca nove tvornice Luke Raića, kojeg će oslovljavati s „Dragi Luka“. Jednaka, ako ne i veća čudesa, i nama bi mogao ispričati vremenski putnik, i to ne samo iz 2030. ili 2020., već vjerojatno i onaj koji bi nam došao u posjet iz bliske 2010. godine.

Što će biti za godinu dana, tko će sve biti u zatvoru, tko u bijegu u inozemstvu, a tko, i s kim, na vlasti? Danas se o tome može samo nagađati. Sigurno je samo to da nas u bliskoj budućnosti čekaju bučni politički i pravosudni raspleti onoga što se potiho prelo posljednjih desetak godina daleko od očiju javnosti. Ukratko, očekujemo bliski susret sa svojom nepoznatom prošlošću.

Dva tjedna prije predsjedničkih izbora Hrvatska je u stanju posvemašnje klimavosti. Ne postoji nijedna poluga vlasti, nijedan značajan politički čimbenik ili važan medij unutar kojeg se ne događaju previranja i za kojeg se može pouzdano tvrditi kako će izgledati na proljeće. Predsjednik broji zadnje dane na Pantovčaku, a Vlada poput torpedirana broda plovi krajnjim snagama. Već je mjesecima, poslije sramotna kapetanova bijega, pravilnim mjesečnim ritmom pogađa afera za aferom, kroz pukotine kojih cure ministri jedan za drugim… Nakon kamiona, HEP-a, Podravke, HAC-a, sada i Ine, pitanje je koliko će Vlada još izdržati i što će biti s HDZ-om?

Hoće li premijerkin proces čišćenja ići dalje, do kraja, ili će naići na čvrstu jezgru otpora, koja će izazvati raskol stranke i prijevremene izbore? Oporba je još klimavija – nakon predsjedničkih izbora, pogotovu pri i te kako mogućoj Bandićevoj pobjedi, slijedi nužan raskol u SDP-u, danas prepunom „čekača“ izbornog ishoda. Dogodine će svakako biti prijevremeni izbori u Zagrebu, pitanje je samo da li za skupštinu ili za gradonačelnika. Zatišje pred buru vlada i u većini medija, na HTV-u je počelo urušavanje dosadašnje mreže moći, smjene su počele, ali pravo raščišćavanje odnosa tek se očekuje. Unatoč skromnim predsjedničkim ovlastima, zbog navedene situacije posvemašnje društvene i političke krhkosti, predsjednički izbori postaju vrlo važni. Njihov rezultat očekuje se kao važan impuls za novo strukturiranje političke i medijske scene.

Osjećaj zabrinutosti posljednjih je tjedana dodatno potaknut i svinjskom gripom, oko koje su mišljenja podijeljena na one koji se plaše gripe i one koji su skloniji paranoji oko cjepiva. Ovu opću nesigurnost i dezorijentiranost ne treba nužno promatrati kao nešto mračno jer ona je, poput pucanja gnojnog čira, samo epilog. Najmračnije su stvari iza nas, događale su se kada se sve činilo uhodanim dok se ispod površine širila trulež. Pjesnik kaže kako tamo gdje postoji opasnost raste i ono spasonosno. No nadajmo se samo da se neće pokazati kako su nova politička cjepiva još pogubnija od starih boleština.

Nino Raspudić