Nino Raspudić: Novi izbori bez izlaza

Prednjačile su hrvatske stranke i udruge koje su opravdano upozoravale na izglednu reprizu izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka te mogućnost ponovnog stvaranja “alijanse”, poput one viđene prije deset godina, kojoj su “legitimitet” za predstavljanja Hrvata davale stranke koje su okupile pet posto hrvatskih glasova, što ih nije priječilo u donošenju važnih odluka o ustroju zemlje.

Od prekida rata do danas, hrvatska politička pozicija u BiH slabi, dobrim dijelom zahvaljujući i nesposobnoj ili korumpiranoj eliti koja nije adekvatno reagirala na niz odluka kojima su sužavana Daytonom zajamčena prava. Malo tko se od hrvatskih političara usuđuje izreći kako se, u ovom obliku, BiH umjetno održava na životu i da bi se odlaskom međunarodne zajednice i prestankom vanjskog pritiska istog trenutka i formalno raspala.

Ključan je faktor dezintegracije BiH Republika Srpska, unutar koje je napor međunarodne zajednice za političkim rušenjem SDS-a i instaliranjem neseparatističke oporbe rezultirao onim – tjerali lisicu, istjerali vuka, pa smo dobili Dodika, čija je pozicija neukaljana ratnim zločinom i koji je transformacijom u novog jakog srpskog vođu pokazao da bi se i s novim eventualnim pulenom dogodilo isto. Rezultat izbora u RS je nevažan. Čak i kad bi Dodik izgubio, ništa se ne bi promijenilo. Priča o povratku prognanika nakon dva desetljeća u Srpsku, bez konkretnog prijedloga načina njezina demontiranja, puka je floskula koja služi samo za cinično neutraliziranje hrvatskih zahtjeva za preustrojem Federacije.

A tamo svjedočimo sukobu dvaju hrvatskih blokova koji ne mogu postići konsenzus ni oko osnovnih nacionalnih interesa, dok s bošnjačke strane, uz SDA, Silajdžićevu Stranku za BiH i novu stranku medijskog tajkuna Fahrudina Radončića, važan kotač nacionalne scene čini i SDP Zlatka Lagumdžije, predsjednika Upravnog odbora Bošnjačkog instituta Zaklade Adila Zulfikarpašića.

Predstavlja se kao multietnička stranka, a zapravo funkcionira kao bošnjački nacionalizam prikalemljen na zasade i mitove SR BiH. Nereflektiranom građanskom opcijom SDP služi kao krinka nacionalizmu većinskog naroda, kao što je i deklarativno “jugoslavenstvo”, kao srpski nacionalni projekt ukrašen s nekoliko “poštenih” pripadnika drugih naroda, služilo Miloševiću, s poznatim ishodom.

O perverziji takva sklopa svjedoči činjenica da u uredu “hrvatskog” člana Predsjedništva Komšića vise slike Tita i Blaža Kraljevića, a kao poseban gost na završnom skupu SDP-a građanima Tuzle najavljen je Stjepan Mesić, koji je 1992. dolazio na Široki smjenjivati Stjepana Kljujića i ustoličavati Matu Bobana. Papagajskim ponavljanjem kako se Hrvati trebaju okrenuti Sarajevu, za dva predsjednička mandata uspio je postići da se oni sve više okreću od Zagreba, ali ne prema Baščaršiji, već, iz očaja, prema Banjaluci i Dodiku. Ponavljanje podvale s Komšićem nužno dovodi do radikaliziranja Hrvata, a s druge strane kompromitira mogućnost stvaranja bilo kakve nenacionalističke opcije koja bi tražila održivo rješenje.

Čudi sljepilo hrvatskog SDP-a čiji je predsjednik podržao “sestrinsku stranku”. Ako se Milanović vodio svjetonazorskim načelima, bilo bi pošteno da je podržao i Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata koji također nema nacionalni prefiks i barem ne nameće predstavnike jednog naroda glasovima drugoga. Nejasno je zašto bi hrvatski ljevičar trebao podržavati bošnjački majorizirajući projekt, umjesto da se, dosljedno načelima socijaldemokracije, solidarizira s politički najslabijima, makar se radilo i o Hrvatima. Izbori ne mogu donijeti ništa novo jer je ustroj države nakaradan pa ni izbornim procesom nije moguće doći do bitnih pozitivnih pomaka.

Do preustroja i stvaranja održive i uspješne BiH može se doći samo dogovorom legitimnih predstavnika triju naroda, a ne pritiscima izvana, jeftinom demagogijom i brutalnim majoriziranjem pod socijaldemokratskom krinkom.

Nino Raspudić