Nino Raspudić: Ne može Ćiro ujediniti što ni Dayton nije

Nino Raspudić: Ne može Ćiro ujediniti što ni Dayton nije
Ćirino lanjsko preuzimanje reprezentacije u rasulu, u kojoj je tada većina najboljih igrača, uz podršku navijača, bila u otvorenom sukobu s Nogometnim savezom BiH i odbijala igrati, činilo se kao puki ekshibicionizam, popraćen komentarima – što mu je to u njegovim godinama trebalo. No odradio je vrhunski posao: uspio je od lojalnih igrača, uz novouvedene, stvoriti ozbiljnu reprezentaciju i izvući iz nje igrački maksimum.

Nakon niza pobjeda kojima su dojučerašnji “otpisani” došli na korak do SP, pored zasluženih komplimenata počeli su se ispredati i medijski mitovi kako je “Ćiro ujedinio BiH”, a igračima tovariti na pleća sve što nije uspjelo silnim međunarodnim posrednicima, od predratnih pregovora pa do Daytonskog sporazuma.

Dežurni hrvatski medijski moralizatori izražavali su silno čuđenje što, za razliku od njih, Hrvati i Srbi iz BiH golemom većinom ne navijaju za “reprezentaciju svoje zemlje”, kao da se radi o samoniklom šovinističkom fenomenu koji nema nikakve veze s političkim kontekstom zemlje koju ta reprezentacija formalno predstavlja.

Koji su razlozi tog nenavijanja i može li se polovici stanovništva BiH ljubav prema “zmajevima” utjerati silom? Odgovor ne treba tražiti samo u pukoj činjenici da je npr. u slovenskoj reprezentaciji više neslovenaca nego u Ćirinoj nebošnjaka, što je argument koji “prijatelji Bosne” otklanjaju kao neumjesno “brojanje krvnih zrnaca”, jednako kao što javnost nastoje uvjeriti i da je Armija BiH bila vojska sva tri naroda ili da je današnje Sarajevo jednako multietničko kao i ono predratno.

Za reprezentaciju BiH navija se na manje od trećine državnog teritorija. Ona nikad nije igrala u Mostaru ili u Banjaluci. Unatoč tome, ostalo joj je ime bosanskohercegovačke reprezentacije, kao što se i Izetbegovićevo krnje ratno predsjedništvo nazivalo Predsjedništvom BiH.

U toj sivoj zoni preklapanja jedne od triju nacionalnih opcija i tobože sveobuhvatnog nadnacionalnog okvira treba tražiti odgovor na pitanje “nelojalnosti domovini” Hrvata i Srba. U višenacionalnim zemljama građanskounitarna koncepcija, svjesno ili ne, uvijek služi kao krinka za nacionalizam većinskog naroda, kao tobožnja borba za očuvanje Jugoslavije za velikosrpski nacionalizam devedesetih ili bosanski unitarizam bošnjačke političke elite danas.

Stoga ne čudi da “nenavijači” ne mogu razlučiti gdje završava osjećaj pripadnosti zemlji u kojoj žive i poštovanje prema njezinim simbolima, a gdje počinje nacionalističko identificiranje većinskog naroda (od ratnih zastava Armije BiH koje su uobičajen dekor na utakmicama “zmajeva”, pa do turskih koje su se, nakon lanjske sarajevske proslave hrvatskog poraza, ponovo mogle vidjeti u Zenici).

Kad bi se današnja reprezentacija BiH otvoreno prezentirala kao bošnjačka, vjerojatno bi je nebošnjacima u BiH bilo puno lakše simpatizirati, prije svega kao reprezentaciju svojih susjeda koju čine izvrsni sportaši i ljudi, od briljantnog Džeke pa nadalje, koji su pokazali kako se srcem može nositi i s jačima od sebe.

No problem je navijati za tu reprezentaciju kad je se, politikantski prijetvorno, natura kao nešto što ona nije, tj. kao reprezentaciju svih građana i naroda u BiH. Da bi se za njih navijalo srcem, “zmajevima” s hrvatske strane nedostaju Ćorluka, Šimunić, Kovač, Leko, Klasnić, Petrić, Rakitić i puno drugih, a sa srpske jednako kvalitetni igrači porijeklom iz BiH.

Neka buduća varijanta autentične bh. reprezentacije bila bi moguća tek ako bi BiH ikada dobila ustroj u kojem će je svi građani u potpunosti osjećati svojom domovinom. Jedini put je iskren i mukotrpan politički dijalog i traženje održivih rješenja, ako su više uopće moguća, a ne čarobno “ujedinjenje” preko noći do kojeg bi, pozdravljena zastavama Armije BiH, dovela Ćirina taktika ili Džekin volej.

dr. Nino Raspudić