FOTO/VIDEO Nino Raspudić: More (bit, a može i ne biti)
U politici se sličan postupak naziva podvala, kao kad npr. Lagumdžija hini da predstavlja cijelu BiH. Budući mladoženja, naravno, ne traži samo ruku, već cijelu ženu, dok, uzmimo opet, Lagumdžija, radi suprotno: zastupa tobože interes cjeline BiH, a u biti potura interes jednog njenog dijela.
Piše: Nino Raspudić/nezavisne novine
Prošlog ponedjeljka sudjelovao sam kao gost u utjecajnoj HTV-ovoj emisiji "Nulta točka". Tema je bila razgraničenje Hrvatske i BiH, točnije, aktualno pitanje ratifikacije sporazuma Tuđman - Izetbegović iz 1999. Nisam pravnik, pogotovo se ne bavim međunarodnim pravom ili pravom mora, nisam čelnik, ni član pa ni simpatizer nijedne stranke upetljane u recentna prepucavanja, a, hvala Bogu, odbijam biti i "politički analitičar", pripadnik onog čudnog soja koji se u sve razumije i u sve petlja. Budući da sam dvostruki državljanin, dakle, u perspektivi onaj koji će razgraničenjem dvije države, kakvo god ono bilo, dobiti na mostu ono što izgubi na ćupriji, tema me se na prvi pogled ne bi trebala posebno ticati. No i te kako me se ticala i odazvao sam se, prije svega jer mi neprestano bode oči ono što većini hrvatske javnosti pada u "slijepu mrlju" tj. radi žalosne neinformiranosti im ostaje nevidljivo, a to je da su osnovne premise rasprave o razgraničenju na moru i Pelješkom mostu krivo postavljene i da sa strane BiH u "pregovorima" imamo lažnoga aktera. Iz meni nedokučivog razloga, najvjerojatnije iz spoja neznanja, političke naivnosti, a možda i kakve sugestije Velikog Brata, čelnici Republike Hrvatske već dva desetljeća ponavljaju istu pogrešku u pristupu BiH, uzimajući pogrešno jedan dio kao cjelinu. Točnije, pregovaraju sa bošnjačkom stranom, dakle, politički gledano, jednom trećinom zemlje, kao da ona može govoriti i pregovarati u ime cijele BiH, složene države tri konstitutivna naroda.
To se posebno vidjelo na slučaju recentnih pregovora o Pelješkom mostu. U javnosti su se kao jedini sugovornici sa "bosanskohercegovačke" strane javljali Zlatko Lagumdžija i Damir Hadžić, bošnjački političari koji, istina, trenutno pokrivaju za ovu raspravu relevantne resore, i trebaju biti uključeni u nju, ali koji o tako važnim pitanjima nipošto ne mogu istupati kao ekskluzivni zastupnici cijele BiH. Nejasno je zašto se o toj temi nisu javno sastali i razgovarali premijer Milanović i Predsjedavajući Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda. Ili, zašto je iz pregovora isključena polovica BiH, Republika Srpska, ili još važnije - zašto se javnosti u RH ne predstavi stajalište lokalne, neumske zajednice, koje se to pitanje i te kako tiče i čije se mišljenje dijelom mora uzeti u obzir, a ono je nedvosmisleno suprotno sarajevskim fantazijama o gradnji luke i ucjenjivanju Hrvatske u pogledu dimenzija mosta. Gradonačelnik Neuma Živko Matuško je prošlog tjedna jasno istaknuo kako se zalaže za izgradnju Pelješkog mosta, a ne za koridor koji bi mu općinu presjekao napola, te da je protiv gradnje luke u svom gradu koji se želi razvijati kao turističko odredište.
Bosnu i Hercegovinu u današnjem stanju, kao nefunkcionirajuću državu i tri duboko odijeljena društva, ne može legitimno predstavljati jedan glas, već usklađen troglas, što je vrlo teško koordinirati, ali što jedino može dovesti do suvislih i konstruktivnih rješenja
Hrvatska je pristala na igru u kojoj Lagumdžija, premda upravo zbog prekoračenja ovlasti politički polumrtav, u Bruxellesu o tim temama razgovara s ministricom Vesnom Pusić u nazočnosti povjerenika za proširenje EU, a Damir Hadžić resornom ministru Hajdaš Dončiću bahato prijeti kako nema izgradnje mosta ako RH ne ratificira, njemu očito povoljan, sporazum o razgraničenju. (Stariji čitatelji bi sebi taj odnos mogli dočarati zamislivši da Šintor iz Sjećaš li se Dolly Bell pregovara sa Dudekom iz Gruntovčana.)
Slučaj Pelješkog mosta je plastičan primjer pogrešnog pristupa Vlade RH koja o tako važnom pitanju pregovara sa dva bošnjačka ministra kao da su ovlašteni reprezentanti cijele BiH. Što da su ta dva ministarska mjesta zapala Hrvatima? Bi li oni u ime BiH rekli - nas je u Neumu 95%, nama most ne smeta, neka je samo viši od pet metara da postojeće barke mogu prolaziti i slobodno gradite? Da su rotacijom na tom mjestu dva Dodikova ministra možda bi kazali pregovaračima iz RH - pogurajte malo izgradnju novog mosta na Savi, a vaš Pelješki, samo neka bude dovoljno visok da može proći pedalina, najviše plovilo kojim Srbin brodi u neumskom akvatoriju? Vjerojatno stvar ne bi izgledala tako, jer bi bošnjački dio Vijeća ministara inzistirao, kao što bi bilo i korektno, da se pregovori vode s puno širom paletom aktera sa strane BiH, uvažavajući činjenicu da je BiH složena država tri naroda i dva entiteta.
Ovako, danas imamo tragikomičnu situaciju iz koje sigurno ništa dobro neće izaći za BiH, osim daljnjeg produbljivanja nepovjerenja i na vanjskom i na unutarnjem planu. Bosnu i Hercegovinu u današnjem stanju, kao nefunkcionirajuću državu i tri duboko odijeljena društva, ne može legitimno predstavljati jedan glas, već usklađen troglas, što je vrlo teško koordinirati, ali što jedino može dovesti do suvislih i konstruktivnih rješenja. Umjesto toga, danas ministri koji neovlašteno pregovaraju u ime cijele zemlje, kao državni interes poturaju nešto što je dio bošnjačke elite još u ratu definirao kao interes svog naroda - kontrola nad Neumom i gradnja luke u njemu kao bošnjački izlaz iz srpsko-hrvatskog obruča. Ali o tome sljedeći put, u baladi, ne o Pišonji i Žugi, već o organizaciji "Pomorsko društvo BiH" i maštanjima o bosanskom moru od ušća Cetine do Boke Kotorske.