Nino Raspudić: Kad Sandinisti dijagnosticiraju

Opsežna, učena i dobro sročena Blagonićeva analiza u kojoj me nastoji prikazati kao začetnika „regionaliziranog etnocentričkog pogleda“ i nekakvog hercegovačkog narcizma temeljenog na pozitivnim autostereotipima koje navodno promičem, ima samo jedan, nažalost bitan, nedostatak.

Većinu materijala kojim se bavi ta „ozbiljna“ dijagnoza čine moj humoristički tekst «Rezolucija Vijeća Kongresa hercegovačko-muslimanskih-katoličko-pravoslavnih-ateističkih intelektualaca», parodija na «Vijeće Kongresa bosanskih intelektualaca», i popratni intervju iz kojeg su tendenciozno izvučeni samo određeni dijelovi, dok su drugi, koji potpuno pobijaju Blagonićevu konstrukciju o meni kao hercegovačkom mitomanu, perfidno prešućeni. U prvi mah mi je izgledalo da je problem u tome što nekima treba objašnjavati viceve, ali stvar je nažalost ozbiljnija.  

 Otkud baš sad takav Blagonićev tekst? Nasuprot njegovoj uvodnoj tvrdnji kako je „teško u zadnje vrijeme previdjeti medijsku pojavu Nine Raspudića“, ja devet mjeseci nisam bio u elektronskim medijima, a već mjesecima se nisam doticao tih tema ni u kolumni u Večernjem listu. Stoga sam u prvi mah pomislio kako je pogreškom objavljen devet mjeseci star tekst.

Ovjereni tumač Hercegovaca i Hercegovine, kako me naziva, nažalost ili nasreću nisam, ali nije ni on, ni Denis Kuljiš niti bilo tko drugi koji se o toj temi oglašavao. Jedna izrazito heterogena regija (a na toj hercegovačkoj heterogenosti sam u svim, pa i u parodijskom tekstu, insistirao) ne može imati ovjerene tumače ni zastupnike nego podliježe stalnim reinterpretacijama.

Za razliku od Blagonića nisam zavičajni intelektualac i moji glavni znanstveni radovi nisu pisani na zavičajne teme. Moja „krivica“ izgleda leži u tome što sam javno reagirao na politički svjesno zlorabljene šovinističke stereotipe o Hercegovcima na koje su drugi šutjeli, od zastupnika dijaspore, preko silnih profesionalnih boraca za ljudska prava do dežurnih dijagnostičara poput gospodina Blagonića (uz časne iznimke Borisa Budena, Miljenka Jergovića i nekih drugih). O toj temi sam u zadnjih šest godina govorio u ukupno četiri televizijska nastupa pa u najboljem slučaju mogu biti samo neznatna medijska zvjezdica u usporedbi s barem desetostruko brojnijim Blagonićevim istupima. Otkud odjednom baš sada Blagoniću potreba da mi traži dlaku u jajetu i riskira ovakvo prosipanje u novinama, ostaje misterij.

Blagonić  me optužuje da sam postao liferant pozitivnih stereotipa, valjda nešto na tragu karikaturalnih pretpotopnih teza Jovana Cvijića o nadmoći dinarskog čovjeka, o čemu sam, vidi čuda, govorio pred milijunskim auditorijem u jednom od onih par nastupa na nacionalnoj televiziji. Blagonićeva optužba je umjesna kao kad bi se profesora zemljopisa optuživalo da ne zna da mu je Muggia bliža od Udina. Naime, na temama konstrukcije identiteta i stereotipa sam doktorirao ili kako Blagonić kaže „zaogrnuo se plaštem doktora znanosti“. Ovo imputiranje akademske poze dodatno čudi.

Zadnja sam osoba u Hrvatskoj kojoj se može prigovoriti ogrtanje doktorskim plaštem, budući sam odbio ići na novouvedenu nedoličnu promociju doktora znanosti u togama i kapama s kićankama i javno u Pola ure kulture progovorio o montipajtonovskoj povorci doktora. Doktorat sam objavio kao knjigu pod naslovom Jadranski (polu)orijentalizam: prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti (2010) u kojoj, između ostalog, analiziram i prokazujem i mehanizme stvaranja autostereotipa za koje me Blagonić optužuje, pa ispada valjda kako nisam čitao ni samoga sebe, ili Blagonić utvara da je toliko rafiniran dijagnostičar da može do kraja proniknuti moj ograničen um uključujući i slijepe mrlje kojih sam nesvjestan.

Problem je možda u tome što u zadnje vrijeme nisam dovoljno loše pisao o Hercegovcima. Unutar miljea gdje se razina intelektualnosti mjeri količinom prljavog rublja iznesenog o vlastitoj regiji ili domovini, a moralnost pljuvanjem na „svoje“, mogao bih se braniti od optužbi da nisam dovoljno mahao domaćom brukom navodeći izložbu Ljepote obnove i izgradnje, 34 bisera mostarske poslijeratne arhitekture, kojoj sam suautor, a koja je 2002. sakralne i tajkunske hercegovačke strahote pokazala od Mostara (uz tada priličnu dozu rizika) pa sve do arhitektonskog fakulteta u francuskom Grenobleu, na osnovu čega bih mogao reaktivirati borački staž barem osrednjeg „antifašiste“ iz moje generacije, pa i ući u  patetično društvo već srednjovječnih medijskih pankera. Ali neću. Kao što neću svoju suprugu Dalmatinku pozivati na odgovornost zbog Sanadera ili svoje kajkavske prijatelje zbog punog Remetinca krupnih riba iz sjeverozapadne Hrvatske, za razliku od Blagonića koji i danas govori o hercegovačkoj „prezastupljenosti“ u vlasti devedesetih, što sam odavno argumentirano prokazao kao mit.

Namjera mi je u tekstovima o antihercegovačkim stereotipima bila da se, kako Blagonić dobro primjećuje „resemantizira njihova dominantna, mahom negativna značenja“, ali ne u smislu uvjeravanja javnost kako su svi Hercegovci sveci, nadljudi i oskarovci, već naprosto da se kaže – ok, oni su to, ali su i ovo... Ako sam, relativizirajući stereotipe istaknuo kako Hercegovina nije samo desna pa podsjetio na Matvejevića ili Antu Markovića, nije samo epska pa spomenuo Šimića, Šantića i Dizdara ili kako nije samo primitivna pa naveo začudan podatak o četiri velika filmaša porijeklom iz Bileće, vjerojatno samo Blagonić iz toga može zaključiti kako tvrdim da su svi Hercegovci genetski predisponirani za Oskara ili Zlatnu palmu, kao što mi prizemno imputira u svojoj Dijagnozi. Toliki idiot, nažalost nisam. Kažem – nažalost, jer bi mi život vjerojatno bio jednostavniji.

Bazirati opsežnu analizu na parodijskom tekstu uzimajući ga kao ozbiljno deklariranje nečijih stavova, a ne uzimati u obzir desetine tekstova i intervjua, imputirati mi prizemna stajališta, a zatim te učitane mi idiotizme efektno demontirati, u najmanju je ruku nemoralno. Kao kad bismo rekli: „Bilić tvrdi da protiv Malte moramo igrati zatvoreno, s osam obrambenih igrača i čuvati rezultat 0-0“, a onda učenom nogometnom analizom dokazali idiotizam takve teze. To što Bilić tako nije rekao - najmanje je važno.

Najzabavnije mi je bilo čitati kako mi Blagonić preporučuje da se bavim temama o kojima sam već odavno pisao. Tako sugerira „da se interpretira funkcija i kontekst nastanka jednog „legitimnog rasizma“ u Hrvatskoj, onog prema Hercegovcima, da se, dakle, u procesu (re)definiranja „hercegovskosti“ ukaže na određeni lokalizirani balkanizam procesom eksternalizacije zla kao i na širi proces konstruiranja jednog identiteta”, punih godinu dana nakon što sam na Međunarodnom znanstvenom skupu Hum i Hercegovina kroz povijest (Mostar, 2009) održao izlaganje „Stereotipi o Hercegovcima u javnom govoru u RH: korijeni i funkcije“ u kojem činim upravo to, s posebnim kritičkim osvrtom na hercegovački autostereotip o samima sebi kao velikim, pravim Hrvatima.

Blagonić  mi dakle preporučuje da pišem ono što sam već napisao, a istovremeno analizira ono što nisam tvrdio, tj. uspijeva „pročitati“ ono što nikada nisam kazao.

O tome da se ipak ne radi o lijenosti ili površnosti, već o svjesnoj, besramnoj manipulaciji, svjedoči činjenica da iz mog davnog intervjua iz kojeg vadi „dokaze“ na osnovu kojih mi imputira da stvaram pozitivni stereotip Hercegovaca kao nadljudi, Blagonić nije naveo dijelove koji najbolje pobijaju njegove konstrukcije o meni kao hercegovačkom mitomanu. U navedenom intervjuu koji je Blagonić parcijalno citirao, a kojeg je lako doguglati, rekao sam i sljedeće:

* "Hercegovina je složeno društvo u kojem postoje različiti životni stilovi i elementi koji čine taj identitet. Problem je bio što se naglašavao samo jedan od elemenata, a to je bio isključivo taj konzervativni, ruralni."
* „Ali, evo, drago mi je da je došlo do znatnih promjena i da danas mogu vidjeti različite stavove. Netko voli Bacha, netko voli Matu Bulića, sve je to u redu...ali nemojmo negirati ni jedno ni drugo."
* „Tako ta Hercegovina iz pjesme Ranka Bobana može biti Hercegovina mog strica, djeda ili nekog trećeg, ali moja Hercegovina je, recimo, ona o kojoj pjeva Zoster. Tražim samo malo pluralizma u pristupu identitetu."
* „Ja ne želim sada reći da su svi Hercegovci tako vješti u seksualnim akrobacijama kao Ibrahim Jakić ili da su svi talentirani pjesnici poput A.B.Šimića, već samo treba imati na umu da je Hercegovina heterogena regija i da, uz sve ove stereotipe, postoje i neki drugi elementi koju su, nažalost, jako slabo isticani."
* „I zato će nama trebati godine i godine da opet vratimo tu sliku na svoje; da ostali opet shvate kako među Hercegovcima, kao i među svim drugim ljudima, ima i dobrih i loših, glupih i pametnih, poštenih i nepoštenih..."

Ovo svjedoči o Blagonićevom moralu. Postupio je kao netko tko bi čovjeku koji u intervjuu deset puta naglasi kako je navijač Juventusa, na temelju istog tog intervjua imputirao da navija za Milan. Neka mu je na čast. Ili, njegovim riječima, upravo na ovom primjeru moglo bi se otvoriti “pitanje etičnosti upotrebe pseudoznanstvenog diskursa od strane članova znanstvene zajednice“.

Na kraju cijele priče ostaje mi osjećaj zabrinutosti što ću izgleda ubuduće, iz straha od sličnih medijskih manipulacija, morati objašnjavati viceve, najavljivati provokacije, upozoravati kad sam ironičan, naglašavati uz naslove „ovo je parodija!“ ili „sad se šalim“.

Nadam se (sad se ne šalim) da će, oni koji ih objavljuju, povesti računa o tome da se dijagnoze postavljaju na osnovu anamneze i simptoma. Prva je u ovom slučaju izostala, a drugi su učitani ili selektivno uzeti u obzir i karikaturalno krivo protumačeni. Na koncu, ako je cilj objavljivanja dijagnoze doktora Blagonića simboličko skidanje moje glave, nije morao trošiti dvije stranice i ovako se kompromitirati, već je bilo dovoljno staviti „Raspudić ne valja“ (ironija); ako se tražila prilika za bučni povratak već pomalo zaboravljene komentatorske zvijezde, predlažem boks meč kao Labrović Biškupiću (provokacija), a ako je samo trebalo popuniti novinski prostor, mogao sam mu poslati dva odlična recepta za povrtnu roladu (loša šala).

S poštovanjem,

Nino Raspudić, dr.sc.