Nino Raspudić: Fundamentalisti i nihilisti

Zajedničko im je da su pokušaji razaranja ili političke i marketinške zloporabe simbola koji za dio ljudi nose snažan emocionalan naboj. Manipuliranjem simbolima preko dohvatljivog se znaka želi izazvati reakcija nedohvatljivih ljudi za koje ima značenje.

Iako rezanje zastave nije doslovno rezanje sudbine, srca, ušiju i nosova onih koji je osjećaju svojom, ono ih ipak boli. Plitko tumačenje kaže – zastava je komad tkanine. No ona nije samo krpa i značenje koje nosi razlikuje je od pukog materijala od kojeg je sačinjena. Da je tek komad platna, “umjetnik” Janez Janša mogao je u Rijeci rezati i bijelu zavjesu ili krpu s cvjetnim uzorkom. Njegov čin parazitira na simboličkom naboju onih kojima to što je njemu samo krpa predstavlja simbol zajednice.

Zamislite da ste potpuni anonimus, a silno želite na naslovnice. Recept za šok je jednostavan – nečiju svetinju stavite u nepriličan kontekst. Kršćanski simboli na sekulariziranom Zapadu sve su manje korisni za skandaliziranje. Teško će Lady Gaga, inače iznimno nadarena žena, prodati imalo više CD-a na doziranim skandalima, poput “priznanja” da je šmrkala kokain s Biblije. Teži je put ka slavi smisliti originalnu priču, dobar kadar, scenografiju, kostim, pokret, a lakši – nareži Bibliju, progutaj krunicu i odmah si primijećen. Barem donedavno. Čini se da smo došli do točke u kojoj je inflacija provokacija dovela do devalvacije skandalizirajućeg učinka pa apsurdno u društvu zasićenom senzacijama dolazi do repetitivne originalnosti i dosadne šokantnosti. S islamom je drukčije, blasfemija se doživljava mnogo izravnije.

Muslimani su dovedeni u poziciju talaca provokacija sa sekulariziranog Zapada. Svaki idiot može vrijeđajući Kur’an ili Muhameda povrijediti svakog muslimana, poput američkog pastora čije je ludovanje očito medijski vješto korišteno i dozirano. Jer, što znači spaliti Bibliju ili Kur’an? Samo uništiti otisnuto slovo na papiru – duh i smisao svete knjige za one koji je poštuju ne može se spaliti. Pseudosimbolički protest do kraja pogađa samo fundamentaliste. Oni su prava publika nihilista.

Čine savršen spoj poput sadista i mazohista, jer za fundamentaliste nema razlike između slova i duha, papira i Božje riječi, komada drveta i spasa. Ne postoji interpretacija, kontekst, već metafizičko utemeljenje na granici idola ili fetiša. Jer, što je križ? Rimsko sredstvo za izvršenje bolne smrtne kazne koje je posvetila muka i smrt Isusova, od nekadašnjeg znaka sramote učinila simbol spasenja. Izvan tog konteksta gubi auru, postaje obična drvena građa, poput prozorskog okvira ili giljotine, čijim se vrijeđanjem ne može poljuljati ničija vjera.

I Janša može rezati zastavu, ali mi ne može izrezati svijest o pripadnosti zajednici onih koji je osjećaju svojom. Osim ako nismo skloni magijski vjerovati da nam režući stijeg kao vudu-lutku može naštetiti. Bit simbola takvim je nihilistima nedohvatljiva, jer mu se simbolička vrijednost gubi čim ga se rekontekstualizira, stoga on nikada neće u pravom smislu moći zasjeći zastavu, već samo krpu. Problematično je samo to što se u Rijeci dogodio banalan, loš, neduhovit, od svakog novog značenja ispražnjen performans. Provincijske kulture kaskaju u svemu.

Stoljeće nakon povijesne avangarde, neki misle da se banalan šok može opravdati kao “propitivanje”. Sve je odavno propitano i nije dovoljno izrezati zastavu, popišati se na ustav ili popušiti svetu knjigu da se postane Joseph Beuys. Čini se da se svijet sve više rascjepljuje između nihilista koji negiraju čovjeka kao simboličko biće razarajući simbole i fundamentalista koji u osnovi rade isto fetišizirajući ih, tj. poistovjećujući simbolično i “realno”. Sva kultura i civilizacija leže u sredini, u čudesnom prostoru simbolizacije i otvorenih značenja.

Nini Raspudić