Nino Raspudić: Craxi je tu. A Berlusconi?

Zamislite lijepu zemlju usred velike ekonomske, političke i moralne krize. Bivši premijer, najodgovorniji za postojeće stanje, zbrisao je u inozemstvo kako bi izbjegao zatvor. Korupcijske afere nižu se jedna za drugom. Zatvori se, nakon velikih direktora i menadžera, počinju puniti i ministrima, što potvrđuje da je golem dio političke scene i javnih poduzeća bio duboko korumpiran. Javnost, već desetak godina odgajana na senzacionalizmu i lakoj zabavi komercijalnih televizija, potpuno je zgađena dotadašnjom politikom i političarima i žudi za nekim novim pričama…. Donedavno ne bi bilo teško pogoditi da je riječ o Italiji početkom devedesetih, dok je danas svaka sličnost ovog primjera s Hrvatskom očita i namjerna.

Bettino Craxi, bivši talijanski premijer, bio je ključna politička figura u Italiji osamdesetih. Nakon što se korupcijska piramida kojoj je dobrim dijelom kumovao počela urušavati, 1994. godine zbrisao je u Tunis, gdje je, daleko od ruke pravde, 2000. i preminuo. Priča je dalje poznata – nakon što se pokazalo da su tijekom osamdesetih na političkoj sceni svi bili manje ili više korumpirani i uvezani, došlo je do nestanka ili raspada do tada vodećih stranaka. Golema praznina otvorila se prije svega na prostoru desnog centra koji su pola stoljeća pokrivali vladajući demokršćani, a antikorupcijska istraga pod nazivom “Čiste ruke” doslovno ih je pomela sa scene. U otvorenu političku borbu tada ulazi najbogatiji Talijan Silvio Berlusconi, kojeg je dobrim dijelom stvorio upravo socijalist i koalicijski partner demokršćana Craxi. Berlusconi preko noći s novoosnovanom strankom Forza Italia, smjesom populizma i vještog korištenja suvremenih medijskih strategija, osvaja vlast i dominira do danas.

Dokle će posljednje istrage u Hrvatskoj i Austriji dovesti još treba vidjeti, no vjerojatno će uskoro doći do velikog preslagivanja političke scene. Važan znak početka kraja HDZ-a prošlotjedni je Miklenićev uvodnik u Glasu Koncila u kojem se prvi put iz redova Crkve oštro osuđuje HDZ, štoviše prokazuje se njegov vrh kao komunistički i poguban za nacionalne interese. Samo naivni mogu povjerovati da je riječ o individualnom uredničkom izletu, jer takav jasan i oštar stav ne zauzima se bez suglasnosti crkvenog vrha. Premda pogađa bit, a to je da HDZ krivotvori političku volju konzervativne i katoličke hrvatske većine, terminologija mu je neprecizna, budući da je teško danas smisleno govoriti o komunistima na vlasti.

Uputnije bi bilo govoriti o preživljavanju i reprodukciji totalitarne forme mišljenja i obrazaca postupanja stvorenih u komunizmu – nedemokratičnost, politički primitivizam, njegovanje kulta ličnosti, proizvođenje i promicanje poslušničkog kadra… i sličnom naslijeđu koje krasi većinu hrvatskih stranaka. Istog tjedna kad je izašao Miklenićev uvodnik, mediji izvještavaju o dvije istrage koje navodno vode do Ive Sanadera, koji je, vidi čuda, naprasno s obitelji otputovao u Los Angeles. Uza sve poštovanje načela presumpcije nevinosti, znakovito je da se Sanader nije oglasio. Ako nije kriv, zašto ne kaže – otišao sam obići strinu u San Pedro ili surfati na Venice Beach, vraćam se tad i tad.

Ovako, već ga se percipira i razvlači kao hrvatskog Craxija, čovjeka bez ikakvog dosljednog političkog stava kojeg je vlast zanimala isključivo radi stjecanja materijalne koristi i povećanja moći. Zanimljivo je da smo netom nakon prvog poluslužbenog crkvenog napada na HDZ premijerku Kosor na Dnevniku u prilogu s proslave Velike Gospe mogli vidjeti u krupnom kadru kako čini znak križa. No ovaj je put savez, čini se, definitivno pukao. Premda se uvijek treba paziti nategnutih usporedbi, situacija frapantno nalikuje na talijansku od prije dva desetljeća. Golema praznina na političkoj sceni raste i postavlja se pitanje tko će je popuniti i prikupiti glasove konzervativne većine? Ukratko, Craxija, prema svemu sudeći, već imamo, ali tko će biti Berlusconi?

Nino Raspudić