Nino Raspudić: A tko je nama riješio stambeno pitanje?

...apače, namjerava zasnovati vlastitu obitelj, u Hrvatskoj se otvaraju dvije mogućnosti – ili će zauvijek biti podstanar ili dići lihvarski stambeni kredit u stranoj banci da kupi precijenjen stan sumnjive kvalitete. Vraćat će ga idućih trideset godina uz utjehu da će, ako poživi do zadnje rate, umrijeti kao vlasnik stana. Od takvog je teško očekivati da će liti suze nad stambenim dijelom tragedije sinova pukovnika JNA Dropca, koji su devedesetih iz velikog stana brutalno izbačeni u manji, kako bi se stančina oslobodila za nove zaslužnike, a u zadnjoj epizodi završila kao vlasništvo buduće premijerke.

Slučaj Drobac-Kosor primjer je sukoba, točnije smjene, dviju privilegiranih klasa. Svima se za vrijeme Jugoslavije odbijalo za stambeni fond, a stanove je dobila manjina. Pri tome treba imati na umu da su brojnima stanovi i zemlja oteti najprije 1941. pa 1945., da bi ih mogli zauzeti neki drugi. Najprivilegiraniji su bili upravo oficiri JNA. Dobivali su najveće stanove i na njih, za razliku od ostalih, nisu morali čekati godinama i desetljećima. Stambena društvena nepravda s vremenom je postala nepopravljiva. Nakon “demokratskih promjena” većinu su stanova nositelji stanarskog prava otkupili za simboličnu cijenu.

Stanovi koji su, milom ili, kao u slučaju Drobac silom, ostali neotkupljeni, našli su se na raspolaganju za nagrađivanje novih miljenika. U kapitalističku tržišnu borbu tako se nije ulazilo s ravnopravnih pozicija. Upravo se raspolaganje ili neraspolaganje stambenim prostorom pokazalo kao ključno za startnu poziciju generacije stasale poslije rata, pogotovu uzevši u obzir ono što se događalo s cijenom stanova u posljednjih desetak godina.

Hrvatska, a napose Zagreb, do ove su krize, u odnosu prema kvaliteti stanovanja i prihodima stanovništva, spadali u područja s najprecjenjenijim stanovima na svijetu. U vrijeme kad je poslije rata započinjao gospodarski oporavak hrvatsko tržište osvojile su strane banke, krediti su postali dostupniji, a cijene stanova počele su naglo rasti, pri čemu je, uz špekulaciju građevinskog lobija koja mu je davala osnovni poticaj, taj porast cijena dodatno potican svojevrsnom psihološkom inflacijom nastalom zbog stalna doziranja informacija kako će cijene i dalje rasti pa stoga treba što prije iskoristiti priliku.

Nevjerojatno je da se pri tome u javnosti uopće nije postavljalo pitanje kako je moguće da npr. kvadrat četrdeset godina starog stana u bijednoj socijalističkoj gradnji u predgrađu stoji tri-četiri prosječne plaće? Stalan rast cijene stanova dodatno je bio nelogičan uzme li se u obzir da se, ne samo stanovništvo Hrvatske nego i Zagreba već godinama smanjuje, a stambeni se fond povećava. Jasno je da je apsurdno visoka cijena stanova najvećim dijelom bila posljedica špekulacije. Njezine su posljedice zastrašujuće. Najpropulzivnije stanovništvo – obrazovani, mladi ljudi, srednje platežne moći, prisiljeni su ući u svojevrsno dužničko ropstvo za vrlo nekvalitetan krov nad glavom, ili zauvijek živjeti s roditeljima. I dakako da onda nema djece.

U toj paklenoj stambenoj klopci za ispijanje krvi cijeloj generaciji, mnogi, koji su imali početni kapital i političke veze, od ljudi iz krim-miljea, bivših političara do umirovljenih nogometaša, nanjušili su krv i zaletjeli se u građevinski posao misleći da će zlatna koka precijenjenih stanova trajati vječno.

Tragično je da je država u kojoj se godišnje rađa 10.000 ljudi manje nego što ih umire godinama bila majka građevinskoj mafiji i stranim bankama, a maćeha mladim obiteljima koje kreću u samostalan život. Veliki dio cijele jedne generacije mladih ljudi cijeli će radni vijek vraćati skupe kredite za loše stanove, kao žrtva višegodišnje špekulacije koju je država mirno promatrala, ne shvaćajući da se time potkopavaju sami njeni temelji i da je stambeno pitanje neraskidivo povezano s demografskim. Nad sudbinom tih ljudi neće plakati ni pukovnička ni zaslužnička djeca.

Nono Raspudić