Josipovićeva bosanska Oda radosti

Josipovićeva bosanska Oda radosti A Josipović je postao i zapadnobalkanski Willy Brandt. Ivo je zbog toga sretan. Zajedno s njim, tom epitetu raduju se i drugi hrvatski građani. Hrvati baš i ne. Jer ako je Josipović Brandt, onda je Hrvatska Njemačka - Hrvatu dosta.

Okosnica Josipovićeva govora sa najviše govornice u BiH otprije pet dana poziv je na prijateljstvo, međusobno razumijevanje, suradnju i potporu u izgradnji slobodnog i demokratskog bosansko-hercegovačkog društva i njegovih euroatlanskih stupova državnosti. Ono po meni važnije, odavanje je počasti nevinim žrtvama. To treba pozdraviti i javno ustvrditi da je to stvarno državnički čin koji odlikuje dobre politike, usuđujem se reći kršćanskoga duha. Paradoksalno, ali istinito. Jednostavno se vidi da su se ljudi potrudili oko govora - predsjednički savjetnici. Međutim, segment predsjedničkog govora u kojem ta Oda radosti nažalost postaje Oda gadosti otkriva i zašto su se ljudi toliko trudili. I u tome treba napraviti jasnu distinkciju: DA za altruizam, ali NE za neistine. Jer; jedno je reći oprosti za zločine i pokloniti se nevinim žrtvama, a "oprosti" su Hrvati u zatvoru osuđeni za te zločine, a drugo je svesti zločine na krivnju politike na način jednake raspodjele odgovornosti za čitavu bosansko-hercegovačku tragediju, kako je to Josipović učinio. Eto; svekolika hrvatska medijska, politička i pučanska javnost je priglupa pa ne može ispravno interpretirati ono što je Josipović u segmentu svoga govora spinovski, "metafizičkim" jezikom bez spominjanja imena izrekao u ime Hrvata u parlamentu bosanske Hrvatske.

Da stvar bude dramatičnija, i u ime tamošnjih Hrvata koji prije svih uopće ne dijele njegovo i njegovih savjetnika, ipak, samo mišljenje. Ali Ivo je institucija, valjda on najbolje zna što su ti tamo H/hrvati radili dok je on pisao po kajdanci. O altruističkim željama i nadama za bolju budućnost vraćanjem u prošlost, izraženim u govoru predsjednika RH, svedenim na puki epitetski rječnik, Bosna i Hercegovina sluša već nekoliko desetljeća. Njima koji žive bosansko-hercegovačku realnost to dođe nešto kao utopija. Ali eto, ipak podiže moral. Ljudi su lakovjerni. A Josipovićevi ljudi su sada samo cijelu priču zamotali u ljepši papir. A ono što Hercegovina i Bosna nisu do sada čuli ono je što je dovelo do opće društveno političke pomutnje u Hrvatskoj i okolici - nisu zavraga brzinom svjetlosti hrvatskim medijima protutnjali naslovi "Josipović se ispričao za Tuđmanovu podjelu BiH".

To je ubolo u oko. Riječ skladba i skladanje može se tumačiti i kao činjenje sklada. A Ivo pravo i pravda Josipović je i skladatelj. Bez trunke zluradosti; njegova skladba - bosanska simfonija kao pokušaj stvaranja sklada i harmonije naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine i istih tih naroda i narodnosti susjednih zemalja BiH – temeljena je na laži. Politički; na neistinama. Jer, isprika koja to nije, naime Josipović je samo žalio za Bošnjacima u Ahmićima, malo manje za Hrvatima u Križančevu selu, u biti je priča o teatru apsurda. Živa drama, rekli bi. A što je laž? Laž je dio govora u kojemu Ivo Josipović stvarno samo žali, a ne ispričava se. To je dio govora u kojemu ratnu situaciju u BiH i ulogu njenih aktera u svome žalu eufemistički mistificira spominjanjem politika koje su "vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela.", a da im pri tom ne navodi imena. Time Josipović ostavlja prostor slutnji da ih je bilo više jednakih i da se te politike ne odnose samo na glavni i jedini razlog i uzrok ratu u BiH – a to je velikosrpska politika/e predvođena Miloševićem, njegovim srpskim socijalistima, komunistima i imperijalistima. Time je Josipović izjednačio velikosrpskog agresora sa tadašnjom politikom RH prema BiH, i praktički ju posredno okarakterizirao agresorskom i djeliteljskom. Josipovićevim mudrijanjem još će ispast da je pored srpske agresije na BiH i pored srpskog zauzimanja preko 70% BiH jos 1992. godine, Hrvatska išla u BiH u osvajački rat u isto vrijeme dok je doma vodila obrambeni rat, i da su Bošnjaci dok nisu ojačali za samostalnu organizaciju vlasti zajedno sa Hrvatima osvajali sami sebe.

Apsurdno. Kasnije je u svome govoru jasno imenovao jednu od tih politika – "Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela." Velikosrbe i islamske fundamentaliste nije spomenuo – aha (!), da, u svome balkanskome pohodu kasnije se trebao susresti u Vojvodini i sa Borisom Tadićem. Pa neće mu valjda prije susreta nabijati agresiju na BiH na nos. Razumljivo. Da se Tadić možda ne predomisli. Nije se htio zamjeriti ni Bošnjacima! Ta neće valjda dozvoliti da ga Bošnjaci prozovu Grkom koji darove nosi. Svoju tezu o hrvatskoj politici 90-tih, Josipović je htio pojačati izjavom da broj Hrvata u BiH ne bi bio prepolovljen da je ta politika valjala. I to bi trebalo stajati kao argument postojanja agresorskog karaktera te politike? Bez veze! Prava je istina da je glavnina Hrvata, njih 250 000, prisilno napustila svoje domove iz Posavine pred srpskim agresorom još 1992. godine. Drugi val iseljavanja Hrvata iz BiH dogodio se nakon hrvatsko-muslimanskog sukoba, a treći nakon Daytonskog sporazuma. Razvidno je da "činjenica" da je hrvatska politika devedesetih prema BiH najviše koštala same Hrvate i nije činjenica, više je tlapnja. Govor Ive Josipovića u bosansko-hercegovačkom parlamentu dobrim djelom treba načelno pozdraviti i poduprijeti! Međutim; nažalost, po meni, spomenuta Oda gadosti – segment Josipovićevog govora temeljen na proizvoljnoj interpretaciji naše bliske povijesti baca drugačije svjetlo na altruizam cjelokupnog govora. Jer, sporni segment cjelokupnom govoru daje karakter vanjsko političkog dodvoravanja temeljenog na mistifikaciji istine, čime gubi na značaju i ne ostvarjuje svoj cilj – pokretanje lavine međusobnih isprika i postavljanje temelja za izgradnju boljih međudržavnih odnosa. A drugi upravo zbog toga, zbog svjesnosti neodrživosti stanja temeljenog na neistini neće prihvatiti takav način i princip interpretiranja prošlosti. Ta Josipovićeva mistifikacija istine vjerojatno proizlazi iz komunističko jugoslavenske svijesti poimanja hrvatske države, kojeg gaje anacionalne hrvatske političke struje lišene bilo kakvog razumijevanja za osjećaj pripadnosti nacionalnoj zajednici. Jer ipak je Josipović na kraju samo pripadnik, doduše sada neformalno, pravnog sljednika Komunističke partije – SDP-a. Što može reći i da je altruistički duh govora bio samo lubrikant da se lakše penetrira do jezgre – diskreditacije hrvatske politike devedesetih, Franje Tuđmana pa i HDZ-a kao glavnog "jučer, danas, sutra" političkog oponenta. Sada kada je Josipović ničim izazvan u ime Hrvatske prvi izrazio žaljenje i kolokvijalno se ispričao za pokušaj podjele BiH, očekivati da će prije Bošnjaka srbijanski predsjednik učiniti isto čista je iluzija. Tadić neće učiniti ništa slično, a još manje predsjedništvo BiH. Odnosno predstavnici Bošnjaka koji su isto tako dijelili Bosnu. Iluzornije od toga jedino je isprika svekolike međunarodne zajednice koja je Bosnu pokušala podijeliti u nekoliko navrata: Cutilleir-Carringtonovim, Vance-Owenovim i Owen-Stoltenbergovim planom, da bi na kraju to uspjeli Daytonskim sporazumom, stvorivši danas BiH faktički i praktički podijeljenu na srpski i muslimanski dio. Kamo sreće da su svi šarali po salvetama. Ako je dijeliti Bosnu uopće grijeh zasto je tobožji pokušaj djeljenja gori od faktičnog djeljenja Bosne? Jer za pokušaj se, evo, Josipović "ispričao", doduše zanemarujući istinu i čineći time u stvari neutemeljeni i neodgovorni ustupak glavnim krivcima bosansko hercegovačke tragedije, Srbima, ali i Bošnjacima, skidajući sa njih dio odgovornosti za bosansku tragediju, što će im samo dati podstrek u svome lakomom odnosu prema cjelovitoj BiH, gdje smanjena količina odgovornosti znači i veću količinu prava na BiH. Ivo ne pada daleko od stabla – isprikom koja to nije Josipović je nastavio Mesićevu politiku "svi se svima trebaju ispričati".

Na kraju će Hrvatska ostati jedina skinutih gaća. Logika kojim se Josipović ispričao logika je kojom bi se BiH, trebala ispričati za počinjenu agresiju nad Hrvatskom – ludo, jel' da? Ali hrvatski gradovi napadani su, granatirani i rušeni iz Bosne. JNA je ubijala ljude u Hrvatskoj granatama ispaljenima iz Bosne. Ali da, to nije bio njihov rat. Nadam se samo da neće doći do takve zlokobne svijesti hrvatskih političkih elita da se primjerice ispričavaju za pobijene srpske rezerviste i uništene tenkove u Vukovaru ili obaranje "oba dva" JNA aviona u Šibeniku. A možda se jednog dana svi međusobno budu ispričavali i za nedijeljenje Bosne. Tko zna.