Hrvatski predsjednik posrnuo u Bosni

Odavanje počasti nevinim žrtvama ratnog zločina dužnost je svakog moralnog čovjeka, bez obzira o čijim je žrtvama riječ, jer vjerske i nacionalne različitosti ne umanjuju vrijednost nečije žrtve, niti veličinu nečijeg zločina. S toga stajališta trebalo bi pozdraviti Josipovićevo  hodočašćenje u Ahmiće, usput i u Križančevo selo, gdje su Bošnjaci izvršili zločin nad Hrvatima, jer mjesta masovnih ubojstva su svetišta, gdje se pred žrtvama treba pokloniti i za njih se Bogu pomoliti.

Međutim, Josipovićev put u Ahmiće nije bio motiviran duhovnom pobožnošću niti ispravljanjem povijesnih zabluda, nego je bio vođen osvetničkim nakanama, te je u ime  nove (njegove!) pravednosti učinio veliku nepravdu i žrtvama i povijesnim činjenicama. Dakle, Josipović je u Bosni posrnuo ; napravio krivi korak, obeščastio samog sebe, učinio pogrešku koja ostavlja teške posljedice za Hrvatsku i Hrvate u BiH.

Dr. Ivo Josipović nije odgojen na domoljubnom ognjištu; nije političar (postupa kao da je dovoljno biti inače pametan, prije svega školovan, pa da odmah možeš biti i političar, iako o politici, pogotovo onoj nacionalno-svjesnoj očito nema ni pojma...), nema  političkog takta, nema facu političara niti državnika, a niti državotvorne savjetnike. K tome, naslijedio je antifašizam (partizanizam) od svog predšasnika Mesića i dijalektiku od  Hegela, odnosno Marxa, što je danas jednostavno - zastarjelo! (Srbi bi rekli ''prevaziđeno''!)

Ipak, uz iznesene ''kvalifikacije'' političara Josipovića,  predsjednik Josipović ima stvarno stručno zvanje pravnika i glazbenika, što bi mu trebalo biti dostatno za donošenje ispravnih i pravednih zaključaka na osnovu utvrđenih činjenica.

Dakle, ne možemo reći za Josipovića da je naivan čovjek, jer njegovi potezi su unaprijed kalkulirani; ne možemo reći ni da je pošten, jer ima zlobnu ćud. Njegova najveća ljudska vrlina je licemjernost, koja se očituje na njegovom licu, u njegovom govoru, osmjehu i postupcima. On je slika samog sebe. Purus putus est ipsus! (pravi pravcati on!)

Josipović je otišao u Bosnu s nakanom da se ispriča muslimanima, odnosno Bošnjacima za zločine koje je učinila skupina razuzdanih Hrvata u Ahmićima, ali još s višim razlogom: da izjednači Hrvatsku sa Srbijom za agresiju na BiH, na osnovu čega bi Republika Hrvatska trebala povući optužbu, pred sudom u Haagu, protiv Srbije za genocid u Hrvatskoj.

Sličnosti po(r )uka  Josipovića i Tadića

  Josipović je rekao: ''Ja sam siguran da dolazi vrijeme da će izabrani politički predstavnici svih naroda priznati pogreške koje su bile, a one nisu bile samo jednog naroda i jedne države već konglomerat loših politika koje su zemlje s područja bivše Jugoslavije uvele u krvavi rat.''

Tadić  je, istog dana, objavio u američkom dnevniku The Wall Street Journal: ''Srbija je pokazala hrabrost da bude prva koja će se ispričati za gnjusne zločine koje su počinile sve strane u jugoslavenskim građanskim ratovima.''

Dakle, po Josipovićevu ''evanđelju'', Domovinski rat u Hrvatskoj nije bio oslobodilački, nego ''građanski rat'', na čemu je Milošević ustrajno inzistirao, a što danas Karadžić, Dodik i Tadić stalno tumače. No, Josipović se nije usudio ni spomenuti Miloševića u Ahmićima, ali zato je pred Bošnjacima osudio Hrvatsku kao agresora na BiH i zanijekao optužiti Srbiju: šutnjom glasno se suglasio s Tadićem, da su ''svi krivi''.

Bošnjaci ne dijele mišljenje s Josipovićem o ''konglomeratu loših politika'' niti s Tadićem o teoriji o ''građanskom ratu'', nego podjednako osuđuju Hrvatsku i Srbiju za agresiju na BiH. Bošnjački politički lideri nisu se ispričali za počinjene zločine, niti su odali počast hrvatskim žrtvama!

Dapače, Josipović je u Ahmićaima ublažio Bošnjačke zločine nad Hrvatima, rekavši: ''Da je hrvatska politika prema BiH valjala, broj Hrvata se ne bi prepolovio.'' Circulus vitiosus. Naime, Josipović je optužio Hrvatsku, da je njena politika kriva, što su Srbi protjerali 140.00 Hrvata iz Bosne, dok su Bošnjaci protjerali dodatnih 170.000 Hrvata iz srednje Bosne. Ni danas, nakon dva desetljeća, teško koji Hrvat se može vratiti u svoj dom, bilo gdje je srpska ili bošnjačka većina pučanstva u susjedstvu (komšiluku).

Srbi su bili zauzeli 70 posto Bosne i Hercegovine, te da nije bilo Hrvatske bilo bi još manje Hrvata i Bošnjaka u BiH; da nije bilo Hrvatske kamo bi se Bošnjaci bili sklonili? Josipović, izgleda nam, ima selektivnu amneziju.

Tuđman je mrtav, ali nije umro!

Predsjedniku Josipoviću, kao i njegovom predšasniku Mesiću, i istomišljenicima iz ljevičarskih, socijalističkih, srpskih i komunističkih stranaka i medija u Hrvatskoj smeta i mrtav Tuđman, jer je u svom političkom konceptu imao definiranu nezavisnost Republike Hrvatske i određene teritorijalne granice sa Srbijom. Uveo je u Ustav da Republika Hrvatska ne može ni s nijednom drugom državom stvarati zajedničku državu.

Doduše, imao je Tuđman nejasne stavove u odnosu na BiH. Najbliži ljudi su mu namještali da pravi pogreške u Bosni, jer je hrvatskim neprijateljima bio potreban hrvatsko-muslimanski rat. Stoga, sve dok u Hrvatskoj budu na vlasti udbaši i jugofili, ili njihova djeca, neće pustiti mrtvog Tuđmana da konačno umre.

Josipović  je zakazao i kao odvjetnik, jer se unaprijed odriče parnice, koja je utemeljena na  činjenicama i ima mnogobrojne dokaze i svjedoke, da je Srbija bila agresor u ratu i  odgovorna je za genocid u Hrvatskoj i BiH. Srbijanski predsjednik  Tadić, koji je isto toliko velikosrbin kao i Milošević, vidio je da u hrvatskom predsjedniku Josipoviću može imati vrijednog saveznika na Balkanu, jer u njemu nema nacionalnog duha niti ljudske čvrstoće.

Dočim Tadić nije mnogo držao do Mesića, smatrajući da bi po izgledu i ponašanju bio učinkovitiji u cirkusu nego u politici. Mesićevi česti odlasci u Bosnu i veliko prijateljstvo s Bošnjacima nije se sviđalo Dodiku, pa je u Beogradu bio optuživan za loše odnose između Hrvatske i Srbije. Istodobno Mesić je sustavno optuživao hercegovačke Hrvate za ratne zločine u BiH, ali, eto, ipak nikad nije optužio Hrvatsku da je bila agresor u Bosni! (Iako je u Den Haagu tvrdio, da se s Tuđmanom razišao radi dogovora s Miloševićem o ''podjeli BiH''!)

Josipović  nije sposoban riješiti niti jedno od problematičnih i bitnih pitanja u Hrvatskoj, jer nema dinamiku niti karizmu državnika, stoga su ga njegovi engleski prijatelji preko savjetnika Dejana Jovića, engleskog špijuna i Jugoslavena, uputili na vanjsku politiku: pomirbu sa Srbijom bez suda o genocidu, ispriku i kajanje pred Bošnjacima zbog ''Hrvatske agresije u BiH'', zbog čega je dobio stanovitu podršku i popularnost u EZ i SAD.

Kome pametnom sada pada na um ulazak u Europsku zajednicu kada se vidi u kolikom je gospodarskom, financijskom i političkom kaosu? Pogledajmo zbivanja u Grčkoj, a što se tek sprema u Portugalu, Španjolskoj i Italiji? Hrvatska se ne treba gurati u Europu, tamo je već čekaju otvorena vrata, jer im trebaju nove žrtve sa jeftinim plodnim nekretninama, obala Jadrana, te otoci gdje će se europejci osjećati kao u svojoj kući.

Hrvati u dijaspori ne mogu se pomiriti s činjenicom, da u Hrvatskom saboru nema Zastupnika koji su spremni dići svoj glas i pozvati narod na uzbunu zbog  izdaje državnih i nacionalnih interesa hrvatskog naroda! Trebali bi se ugledati na druge narode koji se bune protiv svojih državnih vladara, prosvjeduju, pa i pod cijenu života. Hrvati bi se trebali ugledati u slovenske zastupnike, kako oni brižno vode nacionalnu politiku.

Neki zastupnici su nam rekli, da u Saboru moraju slijediti stranačku politiku i biti lojalni svojim vođama, pa makar bila u pitanju i presudna odluka, kao na primjer državne granice, rasprodaja poduzeća i sl. Narod nije izabrao svoje zastupnike da budu stranački predstavnici u Saboru, nego da zastupaju interese hrvatskog naroda i čuvaju državni suverenitet. Tko to nije u stanju činiti neka kaže onima koji su ga izabrali u Sabor, ili neka izađe iz Sabora pred Sabornicu na Markov trg i prosvjeduje protiv onih koji ruše državnu samostalnost hrvatskog naroda. Reče jedan Nizozemac: Pasivnost je veći problem čak i od kriminala!

Ima priča o Albancu, koji je pošao u rat protiv Turaka. Naime, kad je čovjek čuo da navaljuju Turci sa velikom vojskom, on je uzeo pušku i pošao u rat. Kad su ga mještani vidjeli kuda ide, upitali su ga kako se on sam može boriti protiv tolike turske sile? On mi je rekao: ''Što nas je manje - slava će biti veća!''

Ima li u Hrvatskom Saboru, ili u hrvatskim političkim strankama ijedan Albanac koji je spreman uhvatiti se u koštac s vladajućom vrhuškom i neprijateljskim čimbenicima u politici, gospodarstvu i medijima?  Ne zbog slave, nego zbog  prijeke potrebe - zbog egzistencije hrvatskog čovjeka i hrvatske države.

Zaključna misao

Ovaj mjesec - svibanj/maj ima posebno, žalosno značenje za Hrvate, jer se u svibnju mjesecu 1945. godine zbila najveća tragedija hrvatskog naroda u Bleiburgu i na Križnom putu od Maribora do Đevđelije.

I ove će godine, kao i prethodnih godina, velike povorke hrvatskih hodočasnika, iz domovine i svijeta, sa svojim dušobrižnicima pohrliti u Bleiburg da se poklone masovnim žrtvama komunističkih, velikosrpskih i jugoslavenskih zločina, koji su mučki ubijeni samo zato što su bili Hrvati, jer bez njihove smrti ne bi bilo života  Jugoslaviji.

Tito je notorni zločinac, on je najodgovorniji za pokolj Hrvata kobne 1945. godine, koje su Englezi predali njegovim partizanima na klaonicu. Komemoracija 65. obljetnice tragedije hrvatskog naroda biti će posebno osebujna, jer se očekuje da će u Bleiburg doći i najviši predstavnici vlasti iz Hrvatske.

Naime, Jasenovac svake godine, na komemoracijama žrtava fašizma, ugosti hrvatsku političku i državnu vrhušku, kao i predstavnike drugih država i svih vjerskih zajednica sa područja bivše Jugoslavije. Takvu izrazitu selektivnu državnu, vjersku i društvenu elitu nismo vidjeli na prigodnim komemoracijama u Vukovaru ni u Srebrenici!? Možemo li očekivati njihov dolazak u Bleiburg?

Josipović  je rekao, nakon izborne pobjede: ''Jasenovac nije upitna lokacija, to je strašno stratište. S druge strane kod Bleiburga nažalost nisu u prvom planu žrtve, već politički marketing.'' U nastavku je dodao: ''Dok se tamo pojavljuju u crnome ne bih išao.'' Kao odgovor Josipoviću napisao sam slijedeće: ''Isto kao i Mesić, 'ne zna' za komunističke zločine i 'ne zna' da je crnina bila simbolika žalosti od Isusovog rođenja! Gospodine predsjedniče je li neupitan Vukovar ili Srebrenica, gdje su u crnome svi koji su preživjeli genocid?''

Hrvatski narod očekuje hodočasnike sa Pantovčaka i Markova trga, u pratnji sa povjesničarima, novinarima i TV komentatorima kao što su npr.: Goldstajn, Pusić, Jergović, Butković, Klauški, Puhovski, Stanković, Bago i sl. koji sustavno pišu i govore o hrvatskoj prošlosti, da se već jednom suoče s tom povijesnom činjenicom i s tragedijom hrvatskog naroda. Inače njihova razglabanja u budućnosti ne će imati nikakvo značenje ni znanstvenu težinu.

Piše: Rudi Tomić