Predizborna kampanja na naš način

Ono, jedna stranka ih je počela organizirati, a onda sve za njom, kad je dernek nek je dernek. „Kud svi Turci tu i mali Mujo“, reklo bi se. Neki se pitaju odakle toliko ljudi na tim javnim tribinama, a poslije njih nije bilo ništa za pojesti i popiti, a i nitko zapjeva nije? Ipak, do odgovora je lako doći, neki su pozvali svoje članstvo i simpatizere, a neki radnike i eto ti ga, đavlu malo što kažu.

Ovih dana su započeli i skupovi po temeljnim ograncima, pa eto i prilike svima kojima je ovih rujanskih večeri dosadno sjedit kod kuće da odu malo štogod čuti, a kasnije i koju zapjevati uz čašicu ljute.

I tako vam je to, izbori za izborima, skupovi za skupovima, radovi za radovima, sve u intervalu od dvije godine. Barem je zbog toga dobro što su izbori tako često, ako ništa svake se dvije godine ponešto uradi. Iako znamo svi da bi se moralo i trebalo raditi puno više.

To vam je kampanja na naš način koju bi mogli nazvati „Pojest, popit, zagalamit i razrovat cestu.“

Naravno, ovakav tip kampanje postoji i u razvijenijim državama svijeta, ali je tamo taj isti svakako bolje zapakiran. Također, u takvim državama ovakav vid kampanje nije ono glavno na što se stranka ili kandidat oslanjaju, već im ovakve aktivnosti dolaze samo usput da u javnosti pokažu svoje zajedništvo i snagu te da praktično organiziraju druženja za svoje članstvo, aktiviste i stare stranačke simpatizere kao zahvalu za sve napore koji ti isti čine za uspjeh na izborima.

Problem našeg načina predizborne kampanje je upravo u tome što njegovi kreatori izgleda ne shvaćaju da se na javnim tribinama i predizbornim skupovima stranaka i kandidata konstantno okupljaju gotovo iste osobe od kojih je zasigurno najmanje 90% njih i prije nego što je došlo na skup odlučilo da će glas dati stranci ili kandidatu na čiji događaj i dolazi.

Poruke se non-stop šalju istim ljudima i tako se stvaraju umrežene stranačke mašinerije glasača u koje spadaju oni koji dolaze na skupove te njihove obitelji i poznanici. Zbog toga nas ne trebaju čuditi najave da će više od polovice građana apstinirati na izborima. Jesmo li se ikada upitali da li ti ljudi ne izlaze na izbore možda zbog toga što im se nijedan kandidat ili stranka nisu sjetili predstaviti svoje programe?

Koliko je stranačkih simpatizera, pa i članova upoznato s programom svoje stranke i kandidata? Jako malo, uvjeren sam. Onda tek možemo zamisliti što o njihovim programima znaju oni koji su daleko od skupova i događanja.

Programi bi se trebali predstavljati i putem medija, no naš je hendikep po tom pitanju odavno poznat. Javni RTV servis je politički opredijeljen, dnevne novine su postale stranački oglasnici, kao i veli broj internetskih portala. Ostaje nam mali broj kvalitetnih portala i radio postaja. Radio se ne sluša u tolikoj mjeri, a na internetu su najvećim dijelom mladi koji vrijeme uglavnom provode na facebook-u, you tube-u i sličnim stranicama. Čast izuzetcima!

Kada sagledamo sve ove činjenice zaključak je jednostavan. Strankama i kandidatima kao jedina opcija ostaje razgovor s biračima. Predstavljanje programa putem dijaloga, osobno uručivanje brošura s programima. Zvuči nerealno za izbornu kampanju na naš način? Do prije neku godinu zasigurno da, no danas i ne toliko nerealno. Pojedine stranke i kandidati već su shvatili da je to pravi način kontakta s biračima.
Upravo je to najveći plus kampanje za ove izbore koji bi mogao na biračka mjesta odvesti i one koji su 3. listopada planirali ostati kod svojih kuća u situaciji kada je što veća izlaznost na izbore više nego važna.

Zaključak svega ovoga je da se kampanja na naš način ipak započela mijenjati preuzimajući i trendove iz razvijenijih država. To je za političku kulturu našega područja više nego dobro.

Jer, dok ne shvatimo da se nekoga ne glasuje zbog pića, meze, mesa ili još gore novca, nego zbog programa i onoga što su stranke i kandidati do sada ostvarili, demokracija sve dotle nažalost neće biti prisutna u punoj mjeri u ovoj zemlji čuda zvanoj Bosna i Hercegovina.

Za ABCportal.info (Vedran Kožul)