KAKO SU UBIJANI MOSTARSKI GIGANTI 1 Najveći poslijeratni zločin nad Mostarcima

KAKO SU UBIJANI MOSTARSKI GIGANTI 1 Najveći poslijeratni zločin nad Mostarcima
hercegovina.info

Do rata je u Mostaru živjelo 126 tisuća stanovnika, od kojih je svaki drugi imao posao. Oko 70 posto radnika je bilo uposleno u proizvodnji. Danas je broj stanovnika nešto niži nego prije rata, proizvodnje gotovo da i nema, a glavnina onih što rade – zaposleni su u državnom sektoru. U Mostaru je u listopadu zabilježeno preko 15 tisuća nezaposlenih, zgrade su poluprazne, a u najvećima prosjek stanovnika po stanu nije ni 2, i većinom se radi o starijim osobama. Obitelji s djecom je malo.

Mostarska poduzeća, žile kucavice grada na Neretvi, zbog kojih je narod i doseljavao u naše krajeve padala su k'o pogođena puškom. Ovom prigodom sjetiti ćemo se nekih. 

ĐURO SALAJ 

Pokojni Jozo Kožul ostavio je najvrijednije tekstove o ovom poduzeću u Bjelopoljskoj zori. Pisao je o vremenima kada je Đuro Salaj pupao, pa procvao, a zatim i uvenuo, ne dopustivši da se zaboravi što je bilo s ovim nekadašnjim mostarskim gigantom. 

Do pred Domovinski rat Pamučna industrija “Đuro Salaj” u Vrapčićima u svom je sastavu imala najveću predionicu pamuka u bivšoj Jugoslaviji, sa 100 tisuća vretena, u kojoj se proizvodilo tada najkvalitetnije predivo, konac i posteljno platno. U njezinom je sastavu bio konfekcijski pogon u Širokom Brijegu “Odjeća”, konfekcije u Konjicu, Vitini, Podveležju i Buni, te Tvornica frotira u Čitluku. Zapošljavala je 6200 radnika.

Zahvaljujući Pamučnoj industriji “Đuro Salaj”, izgrađena su mnoga nova naselja u Vrapčićima kao i u drugim selima Bijeloga Polja pa i grada Mostara. Iz jednog je kućanstva i po troje članova znalo raditi u tvornici. Zbog sigurnosti posla mogli su se kreditno zaduživati i rješavati stambena pitanja. I onda je došla poslijeratna privatizacijska pljačka. Nakon neuspješnih privatizacija proizvodnja je u potpunosti uništena.

Kada je u listopadu 2001. švicarski Lemano kupio dio Tekstilnoga kombinata Mostar za pola eura, otvorivši ga kao tvrtku Nerfil, obvezao se na isplatu dugova, rekonstrukciju objekata i zapošljavanje 215 radnika. U tri godine, koliko je Nerfil trajao strojevi su prodani u staro željezo, a nekretnine založene za novac koji je otišao u Švicarsku.

Ahmed Bebanić bio je stečajni upravitelj kada je 2005. izvršena javna prodaja opreme i nekretnina Nerfila ortačkoj grupi iz Sarajeva na čelu s poduzećem Vranica. Vrijednost imovine tada je procijenjena na oko 10 milijuna eura. Iako su dugovi prema poslijeratnim radnicima dijelom izmireni, proizvodnja u Nerfilu više nikada nije pokrenuta. Za malverzacije u Nerfilu i spornu privatizaciju Pamučne industrije Đuro Salaj do danas nitko nije odgovarao, objavila je Bjelopoljska zora. 

ALUMINIJ 

Da će nekadašnjem gigantu, koji je direktno i indirektno hranio na tisuće Hercegovaca u srpnju 2021. biti druga godišnjica smrti nitko nije vjerovao. To poduzeće je svojedobno bilo sinonim svakog radničkog dobra, pa je bila i izreka “kao da radi u Aluminiju” kad bi netko u financijskom smislu napredovao.

U srpnju 2019. par minuta iza ponoći mostarski gigant doživio je infarkt. Proizvodnja je stala, radnici kojima se do jučer zavidjelo ostali su bez posla. Uslijedio je i pokušaj prosvjeda nezadovoljnih radnika, što je vrlo brzo s više metoda suzbijanja otpora razbijeno. Neki djelatnici dobili su zamjenske poslove, neki otišli u EU, a neki su na birou, među gore navedenih 15 tisuća nezaposlenih Mostaraca. Danas se stvara privid da to poduzeće i dalje radi, a malo ga je omela korona kriza. Međutim, nova tvrtka Aluminij Industries d.o.o. zapošljava svega 135 djelatnika. Vrijedna brojka, ali muha u odnosu na ubijenog medvjeda. 

Da vam budem iskren ne radim nigdje, sveo sam se na situaciju da živim od 372 marke što primamo s biroa. Možete pretpostaviti kako je živjeti od 370 maraka. Od 82. godine sam ovdje, s ratnim prekidom. Malo ljudi je se snašlo, možeš reći jedan posto. Dosta ih je otišlo vani, pa se neki i vratili. Od ovog naroda samo dobro političari žive“, kazao je prigodom prve obljetnice smrti Aluminija bivši djelatnik Miro Zelenika. Mišljenja je da je Aluminij mogao opstati, da je politika htjela. 

Mjesec dana nisam mogao spavati nikako. Žena mi kaže što se vrtiš. Ma kako se neću vrtiti. Prohtjevi isti, još i veći, a primanja nemaš nikakva“, ispričao je on. 

Radnicima je obećano ponovno pokretanje proizvodnje u tri etape do kraja 2019. i vraćanje na posao. To se, naravno, nije dogodilo.  

ŠUME HERCEG-BOSNE I ŽITOPROMET 

Ako nisi radio u Aluminiju, drugo najpoželjnije mjesto bile bi Šume – Herceg Bosne. Poduzeće je cvjetalo, radnici imali lijepa primanja, pa i ogrjev u jesen. Imali bi gdje otići ljeti i na more, pa je i to poduzeće bilo jedno od poželjnijih iza rata. I ono je pušteno niz vodu. Danas se u nekadašnju upravu, čijem su se dvorištu u prolazu Mostarci divili, ne može primaknuti od šikare. Nekako u isto vrijeme propadao je i Žitopromet, pa su se radnici mostarskog Žitoprometa, Šuma Herceg Bosne i Sokola i zajedno bunili u jesen 2011. 

Na konferenciji za tisak održanoj u listopadu te godine kazano je da je Žitopromet primjer da se može uništiti neuništivo. Poduzeće sa svim pretpostavkama za uspjeh, kako infrastrukturnim, tako i tržišnim u proljeće 2011. stalo je s radom. Mnogi se i danas sjećaju mirisnog Žitoprometovog kruha, iza kojeg je stajalo šezdeset godina tradicije i kvalitete. 

 „Naš prvi potez je prosvjed ispred Žitoprometa, jer je on eklatantan primjer pljačke. Treba uistinu biti umjetnik pa jednu takvu tvrtku dovesti u stanje raspada. Žitopromet nema nikakve uvjete da propadne, može poslovati bez ikakve uprave i bez ikakvog menadžmenta, no pljačkom privatizacije i kriminalom doveden je u rasulo“, govorio je tadašnji predsjednik Unije neovisnih sindikata FBiH, dodavši da je slična situacija i u hotelu Ero, Šumama Herceg-Bosne, Hercegovačkoj televiziji i Sokolu.

Žitopromet nije imao uvjete da propadne, ali je propao, premda su imali svu nužnu infrastrukturu, i jedini na našim terenima praonicu pšenice. 
Glasnogovornik sindikata Sokola, koji je također podržao prosvjede istaknuo je da je umijeće bilo uništiti i Soko, najveću tvrtku na Balkanu, s najvećim tehnološkim dostignućima, a čiji radnici deset godina traže svoja prava. Međutim, i u tome se uspjelo. 

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.