Studentica otvorila dušu: Nije mi nas žao, iskreno NIJE! Jer smo pi*ke

Dvadesetogodišnja sam djevojka koja dolazi iz malog gradića u kojemu se od mog rođenja nije baš dogodio nikakav veći pomak. Ne pripadam niti jednoj stranci i neću nikada. Nakon završene srednje škole sa odličnim uspjehom dolazim u dilemu; studirati dalje, ili ostati u svom gradu u nadi da ću možda jednog dana(nekad tamo...) naći posao sa završenom srednjom školom. Moram naglasiti da je moja želja svakako bila daljnje studiranje, ali sam se dvoumila zbog svojih roditelja i financijske situacije.

Izbijati njima lovu koju ionako nemaju, završiti fakultet i biti opet bez posla...I šta onda? Biti Njemica? Hvala, to sam mogla i bez ikakvog obrazovanja. Ipak, čuči tu u meni neki mali optimist koji se pojavi s vremena na vrijeme, kaže mi da nije baš sve tako sivo i da postoji neka perspektiva, da neću i ja kao većina mojih prijatelja biti udaljena kilometrima od svoje DOMOVINE, i gledati se za rođendane, Božiće s roditeljima preko Skypa.

Kocka je bačena, fakultet je upisan! Jako dobro znate svi da je studiranje poprilično skup "sport". Daj 100 eura za studentsku prčvaru + režije, plati upis na fakultet, nemoj slučajno oplest' koji predmet jer naravno i ETSC bodovi se plaćaju. Treba nekad otići doma, trebaš nešto obući, a na kraju pojedi nešto ako ti ostane love ako ne - grickaj skripte, ili one žohare što ti hodaju po stanu. Onda saznaš da postoje stipendije koje ti mogu pomoći u tvom studiranju. "Šta da? Imam pravo na to?" Ej, pa nije taj studentski život tako loš!

Priča ide dalje ovako: Odlučim se prvi puta ove godine prijaviti na natječaj za državnu stipendiju, nadajući se da ću je dobiti jer očigledno ispunjavam sve uvjete. Tata mi je umirovljeni branitelj, majka nezaposlena i radila je samo izbivajući van granica dok ju je zdravlje još služilo.

Slijedi... Kalkuliranje već u glavi kako ću rasporediti (ne tako malu) lovu, i neću imati potrebu tražiti od roditelja , još ako si ukombiniram neki posao uz faks bit' će to do jaja. Stižu rezultati, tražim se, tražim se i dalje se tražim... Znate šta? U masi ljudi što poznatih, što nepoznatih nema me. Smiješno, da! Uz to stiže i popratni mail : Niste zadovoljili uvjete za državnu stipendiju. Hvala, baš ste mi uljepšali dan. Pizdim!

Pogotovo što među ljudima koji su ostvarili pravo na državnu stipendiju pronalazim ljude koje osobno poznajem, i za koje sa sigurnošću mogu reći da nisu u teškoj financijskoj situaciji. Jebiga, znaš... al' poznajem ljude koji su i u goroj nego ja, pa opet nisu dobili stipendiju. Ma dokle ću više samu sebe tješiti? Zašto i na ovakvim stvarima se vodi ona " 'Ko ima, imat' će još više."

"Znaš postoji ti braniteljska stipendija, probaj s tim ipak ti je tata umirovljeni branitelj..." Nije baš iznos kao državna, ali 'ajde znači i tih 5000 kn pogotovo onome 'ko zna kako je to ne imati. Čamim čekajući da izađe više taj natječaj, i evo ga...

Izašao i on, sa smanjenim iznosom od 400 kn/mjesečno. Pa, jel' vi nas zaje*vate? Da slučaj bude gori, naravno traži se da prosjek bude 3, 25 ukoliko naravno bude znatan broj stipendija, prosjek će se dizati. Kakve braniteljska stipendija ima veze sa prosjekom? Šta moj stari je branio domovinu, i imam neka prava samo ako ću briljirati na faksu. Nakon viđenog zovem starog, vikajući na njega : "Za ovo si se borio, ?" Je*o te tvoj HDZ, i sve... trebali smo onog dana pokupit prnje i otići u Njemu, dok je stara bila... "

On meni na sve to : "Ne brini se, ako smo mogli do sada bez toga, i dalje ćemo. Samo ti uči!" Ma, da motivacija za učenje mi je samo takva. Do kada ću svaki dan provesti u razmišljanju jel' sve okej kući, il' me muljaju, i jel' ispravna uopće bila ova odluka za upis na faks?! Zašto oni koji su se borili(stvarno) sjede u svojim kućama i spajaju kraj s krajem, dok drugi koji nisu vidjeli ništa - traže još, i još...

Koliko dugo ćemo udovoljavati njima? Zašto nas od malena truju i ispiru mozak sa retardiranim načinom školstva, i prave nas svojim marionetama? Zašto dozvoljavamo da stare prdonje vode naše živote? Do kada ćemo dopuštati da našom domovinom upravljaju oni koji su pola svoga života proveli van nje? Zašto je toliko teško ne dijeliti mišljenje sa većinom? Do kada ćemo se dijeliti na ove i one? Zašto biti mediokritet?

Kada ćemo već jednom početi živjeti, a ne preživljavati? Na mladima svijet ostaje, čisto me strah kako će onda taj svijet izgledati. Znate što? Nije mi nas žao, iskreno NIJE! Jer smo pi*ke! Toliko smo loše obučeni, puni strahova i ograničenja. Ali samo kada bi te kockaste zastavice sa očiju razmaknuli, i skinuli sa sebe tu "lošu odjeću", vikali glasno, što god treba...

Ne bi bili udaljeni kilometrima odavdje, ne bi plakali u studentskoj sobi jer nemate love, ne bi morali trpiti je*enog šefa na poslu koji vas izrabljuje na poslu za je*eni minimalac, svi bi znali za svećenika koji te je pipkao, i za onog profesora koji ti je tražio lovu da prođeš taj ispit jer drugačije nećeš, gle : čak i da voliš jest' zavjese mogao bi reći : "Ja volim jest' zavjese!" Lijepo zvuči, jel' da... Al' šutnja je ipak zlato, zar ne?

Razočarana studentica/HERCEGOVINA.info