Što Hrvatska može i mora napraviti s 33 tisuće tona opasnog otpada?

Problem približno 33.000 tona zakopanog otpada na lokaciji Bilajska 50 u Gospiću ne bi trebalo rješavati jednom metodom za cjelokupnu količinu, nego otpad najprije iskopati, razvrstati prema sastavu te svaku frakciju zasebno obraditi. Zaključak je to stručnog osvrta izv. prof. dr. sc. Renata Šarca sa Sveučilišta Montanuniversität Leoben u Austriji.

Šarc, koji je izvanredni profesor i zamjenik voditelja Katedre za tehnologiju obrade i gospodarenje otpadom, analizirao je četiri opcije sanacije koje su se dosad spominjale u javnosti – prekrivanje lokacije, premještanje kompletne količine na odlagalište opasnog otpada, spaljivanje te solidifikaciju.

Stručni osvrt naručio je SDP, a u ponedjeljak ga je na konferenciji za novinare predstavio saborski zastupnik i bivši ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović.

Prema Šarčevoj analizi, osnovni je problem to što zakopani materijal nije jedinstvena masa kojoj bi se mogao primijeniti samo jedan način obrade.

Podaci Geotehničkog fakulteta na koje se poziva pokazuju velike razlike u sastavu pojedinih uzoraka. U nekima plastika čini oko 56 posto, a u drugima čak oko 80 posto, dok u dijelu uzoraka prevladavaju građevinski i mineralni materijali.

Izmjerene su i visoke ogrjevne vrijednosti pojedinih frakcija, više od 20 megadžula po kilogramu, a u jednom slučaju do 25,7 MJ/kg.

"Ne treba tražiti jednu tehnologiju za 33.000 tona otpada", zaključuje Šarc.

PFAS pronađen u podzemnim vodama

Poseban razlog za hitno djelovanje vidi u nalazima PFAS spojeva u podzemnoj vodi nizvodno od lokacije.

Prema dopuni vještačenja na koju se poziva, rezultati snažno upućuju na lokalni utjecaj odlagališta na kvalitetu podzemnih voda.

Zbog toga Šarc smatra da bi lokaciju trebalo što prije prekriti vodonepropusnim slojem ili folijom kako bi se ograničio prodor oborinske vode u otpad, stvaranje procjednih voda i daljnje širenje onečišćenja.

Ipak, takvu mjeru vidi isključivo kao privremeno rješenje.

Prekrivanje, naime, ne uklanja zakopani otpad niti postojeći izvor onečišćenja.

Premještanje svega na odlagalište opasnog otpada nije rješenje

Kao drugu mogućnost dosad se razmatrao prijevoz svih 33.000 tona na odlagalište opasnog otpada.

Šarc takav pristup smatra stručno neopravdanim za cjelokupnu količinu, upozoravajući da klasifikacija nekog materijala kao opasnog otpada ne znači automatski da ga je moguće prihvatiti na takvom odlagalištu.

Problem predstavljaju upravo veliki udjeli plastike i visoka ogrjevna vrijednost dijela materijala.

Kao primjer navodi kriterije koji se primjenjuju u Austriji i Njemačkoj, gdje se visokokalorični neobrađeni otpad ne može jednostavno odložiti bez zadovoljavanja propisanih uvjeta.

Spaljivanje ima smisla samo za dio materijala

Ni spaljivanje kompletne količine stručnjak ne smatra racionalnim.

Termička obrada, prema njegovu mišljenju, mogla bi biti odgovarajuće rješenje za izdvojenu visokokaloričnu plastičnu i organsku frakciju, posebno ako je onečišćena značajnim količinama PFAS-a ili drugim postojanim tvarima.

Spaljivanje zemlje, građevinskog i mineralnog materijala zajedno s plastikom, međutim, nepotrebno bi povećalo troškove prijevoza i obrade te zauzimalo ograničene kapacitete postrojenja.

U stručnom osvrtu navodi se i ranije javno predstavljena procjena prema kojoj bi spaljivanje kompletnih 33.000 tona moglo koštati između 100 i 125 milijuna eura.

Šarc upozorava da nisu predstavljene detaljne pretpostavke na kojima se ta procjena temelji te predlaže pribavljanje indikativnih ponuda europskih postrojenja tek nakon što se utvrdi koliko otpada doista pripada gorivoj frakciji.

Ni cementiranje cijele mase nije opravdano

Četvrta razmatrana mogućnost je solidifikacija, odnosno vezivanje otpada cementom ili drugim materijalima.

Šarc smatra da takav postupak može biti opravdan kod određenih mineralnih ili zemljanih frakcija ako se prethodno dokaže da će dugoročno smanjiti mobilnost onečišćujućih tvari.

Solidifikaciju kompletne mase, koja uključuje velike količine plastike, smatra neopravdanom.

Posebno upozorava da se dodavanjem cementa koncentracija onečišćujućih tvari ne smije samo umjetno razrijediti kako bi otpad zadovoljio kriterije za odlaganje.

Predlaže iskopavanje i razvrstavanje

Prema modelu koji Šarc smatra najprihvatljivijim, prvi korak trebala bi biti hitna zaštita lokacije od daljnjeg ispiranja.

Nakon toga trebalo bi urediti vodonepropusnu radnu površinu i privremeni prostor za obradu, a zatim krenuti u kontrolirani iskop zakopanog otpada.

Materijal bi se mehanički razvrstavao sitima, zračnom separacijom i drugom mobilnom ili polumobilnom opremom.

Na taj bi se način odvojila visokokalorična plastična i organska frakcija, mineralni i inertni materijal te ostale posebne vrste otpada.

Tek nakon detaljnih analiza svaka bi skupina bila poslana na odgovarajući tretman – spaljivanje, odlaganje, stabilizaciju ili neki drugi postupak, ovisno o njezinu sastavu i stupnju onečišćenja.

Nakon uklanjanja otpada trebalo bi ponovno ispitati tlo i podzemne vode, a samu lokaciju sanirati i urediti.

"Samo uklanjanje izvora onečišćenja predstavlja dugoročno održivo rješenje lokacije", jedan je od ključnih zaključaka Šarčeva stručnog osvrta.

Dodajte Hercegovina.info među omiljene izvore