Prije 32 godine ubijen Bruno Bušić

Povijesni događaji su kasnije, međutim, pokazali da je to bio pucanj u prazno, jer je Bušić kao personifikacija stoljetne hrvatske težnje za vlastitom državom, nadživio njihov pokušaj da njegovim ubojstvom ubiju i ideju za hrvatskim osamostaljenjem.

Brunin davni predak je bio čuveni hrvatski hajduk Ivan Roša Bušić, o njemu je Bruno i knjigu napisao: :“Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša” u kojoj piše o svom pretku uspoređujući onda političku borbu našeg naroda i sada: "Za hrvatskoga ratnika i oporbenjaka, onda kao i sada, nije bilo razumijevanja i milosti ni na jednoj strani svijeta, ni u jednoj državi".

Bušić je zarana spoznao da je svaki čovjek svoja sudbina i svoj put. Ni vlast, ni moć, niti bogatstvo nisu mu značili ništa. Cijeli se život borio za slobodu svoga naroda i za to je dao svoje najbolje dane i - svoj život. U njegovoj pripovijetci “Starac i život” (1955. godina) starac razmišlja: “Zašto živiš? Da se napatiš, pa da umreš”. Ta životna filozofija vinjanskih težaka nije mu bila strana, čak ju je i potpuno usvojio. Da je ljudska egzistencija izložena stalnoj opasnosti, nepredvidivosti i hiru sudbine, spoznaje Bušić još u mladićkoj dobi. Kao petnaestogodišnjak u jednoj svojoj pripovijetci kroz lik starca Topana kaže: “Tako ti je sinko, u svitu. Niko te ne more viditi. More li te neko ubit, ubit će te. Lud je svit”.

Uhićen zajedno s dr. Franjom Tuđmanom

Bruno Bušić je, da podsjetimo, za vrijeme Jugoslavije zbog svojih političkih stavova bio proganjan i zatvaran, te je među prvima, nakon gušenja Hrvatskog proljeća, 12. prosinca 1972. bio uhićen i pritvoren, da bi zajedno s dr. Franjom Tuđmanom i dr. Dragutinom Šćukancem, bio optužen i 13. listopada 1972. osuđen na dvije godine zatvora (kao i trećeoptuženi Franjo Tuđman).

Nakon izlaska iz zatvora Bruno Bušić bio je podvrgnut neprestanom nadzoru i zlostavljanju. Budući da putovnicu nije mogao dobiti legalnim putem, Hrvatsku je napustio u rujnu 1975. s krivotvorenim putnim ispravama.

Brzo postao najugledniji hrvatski političar u inozemstvu

Nakon toga je gotovo dvije godine djelovao izvan iseljeničkih organizacija, da bi se početkom 1977. godine učlanio u Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Na izborima za Drugi sabor HNV-a u svibnju i lipnju 1977. godine Bruno Bušić je dobio daleko najviše glasova od svih kandidata. Taj Sabor HNV-a nije samo personalnim promjenama u vodstvu organizacije simbolično naglasio ideju svehrvatske pomirbe, već je nagovijestio i koncepcijski zaokret u radu hrvatskog političkog iseljeništva.

Djelovanje Brune Bušića nije zabrinulo samo šefove Udbe, nego i cijelu beogradsku političku i vojnu vrhušku. Pored toga, nakon kratkog vremena u izbjeglištvu Bruno Bušić je zamijetio dvije ključne stvari. Prvo, da ni zapadne velesile, kao ni istočno-europske, komunističke države na čelu s SSSR-om, nisu bile nimalo sklone hrvatskoj borbi za državnu samostalnost i nacionalnu slobodu, nego su svim sredstvima pomagale opstanak jugoslavenske države i Titovog režima.

Doputovao na izvanredni sabor HNV-a

Aktivnost Brune Bušića, dakle, nije zasmetala samo Jugoslaviji nego i nekim međunarodnim središtima moći kojima nije odgovarala pojava čovjeka u hrvatskom iseljeništvu, koji je hrvatskoj osloboditeljskoj politici mogao dati suvremene crte. Tadašnje hrvatsko iseljeništvo nije, naime, bilo sposobno naštetiti Jugoslaviji do mjere koja bi uzdrmala njezine temelje.

U rujnu 1978., Bruno Bušić je, dakle, doputovao iz Londona u Pariz radi priprema za Izvanredni sabor HNV-a, koji je bio zakazan za 20. i 21. listopada 1978. u Amsterdamu. Beograd je, vjerojatno uz pomoć nekih stranih središta moći, odlučio da se Bruno ne smije pojaviti na tom skupu gdje bi mogao preuzeti potpuno vodstvo među hrvatskim političkim izbjeglicama.

U Beogradu je, stoga, donesena odluka – Bruno Bušić mora biti ubijen.

Francuske vlasti nikada nisu istražile ubojstvo

Kad je 16. listopada 1978., nekoliko minuta poslije 23 sata ulazio u dvorište zgrade u kojoj je stanovao na adresi 57. rue de Belleville, Paris 19eme, za njim je potrčao ubojica i usmrtio ga iz neposredne blizine. Svjedoci su izjavili da je jedna osoba slijedila žrtvu, pucala u nju i pobjegla.

Nakon višegodišnje, ne pretjerano marljive istrage, francuske vlasti su u skladu sa zahtjevom državnoga odvjetnika Republike Francuske od 18. lipnja 1982. obustavile istražni postupak protiv nepoznate osobe za kazneno djelo ubojstva Brune Bušića.

Posmrtni ostaci Ante Bruna Bušića 21 su godinu ležali u stranoj zemlji, na pariškom groblju Pere Lachaise gdje su njegov grob održavali štovatelji njegova djela uz pomoć Hrvatske katoličke misije. I napokon su se, nakon više od dvaju desetljeća, posmrtni ostatci toga velikog domoljuba vratili kući. 8. listopada 1999. posmrtni Bušićevi ostatci su ekshumirani na pariškom groblju, a 16. listopada 1999. pokopani su uz visoke posmrtne počasti u neovisnoj Hrvatskoj na zagrebačkom groblju Mirogoj, u nazočnosti Bušićeve obitelji i tisuća zaljubljenika u Hrvatsku za koju je Bruno dao svoj mladi život. Njegovo počivalište na Mirogoju krasi monumentalna kapelica, rad akademske kiparice Marije Ujević Galetović, na čijim plohama upečatljivo dominiraju suze majke - suze Brunove majke i suze svih onih hrvatskih majki čiji sinovi počivaju u Aleji hrvatskih branitelja i graditelja slobodne domovine.

dnevno.hr