PORUKA IZ HRVATSKE "Ne možete očekivati uspjeh dok monopol vlasti u Hrvata drži Dragan Čović"

Višnja Starješina, kolumnistica Slobodne Dalmacije u svojoj zadnjoj kolumni osvrnula se na predsjedničke utjecaje bivših hrvatskih predsjednika Tuđmana i Milanovića te njihovo "vizionarstvo" za ostvarivanje ciljeva. Starješina je slikovito kroz vojnu operaciju "Kopenhagen" usporedila liderske čežnje i na koji način je to izveo prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, dok trenutačni odnos Zorana Milanovića prema bh. Hrvatima vidi štetnim, a još više iz razloga jer Hrvate predstavlja Dragan Čović za kojeg tvrdi da kao otvoreni srpsko-ruski vazal ne može voditi svoj narod unatoč političkom monopolu.

Uloga provokacija, ucjena i lažnih operacija u međunarodnim odnosima nije mala i nije nevažna. No ogromna je razlika između provokacija i ucjena koje su sastavni dio osmišljene, planirane i dobro vođene operacije i provokacija kojima je glavni cilj zadovoljiti ego svojih autora i izvođača te možda zaraditi neki bod u unutarnje-političkim igricama moći.

"Jednu takvu provokaciju koja je bila dodana vrijednost osmišljenoj operaciji zabilježio je Miomir Žužul u svome prilogu zborniku “Diplomatski pečat - sasvim osobno”, posvećenom tridesetoj obljetnici hrvatske diplomacije. Ukratko, početkom 1995. glavni cilj hrvatske vanjske politike bio je promijeniti mandat UNPROFOR-a jer je dotadašnji mandat vodio u zamrzavanje srpske okupacije. U državnom vrhu, u kojem je sve ključne odluke, nakon konzultacija, donosio predsjednik Tuđman, prepoznato je da je to moguće učiniti smo uz aktivnu suradnju SAD-a. I onda je svatko krenuo odraditi svoju dionicu".

OPERACIJA ‘KOPENHAGEN’

Rezultat operacije: na marginama UN-ove konferencije u Kopenhagenu početkom ožujka 1995. sastali su se hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i američki potpredsjednik Al Gore i objavili dogovor koji će osam mjeseci kasnije biti pretočen u Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji Podunavlja, a podrazumijeva misiju ograničenog trajanja, NATO vojnike pod formalno UN-ovim mandatom (umjesto dotadašnjih pretežito ruskih mirovnjaka), spajanje civilnog i vojnog sektora, uz usmeni dogovor da će na čelu operacije biti američki general (kasnije je to postao Jacques Paul Klein). (Kako je izgledala ta objava Tuđmana i Gorea u Kopenhagenu može se pogledati na linku https://www.youtube.com/watch?v=1d6tVEUq9Ao&t=50s)

U noći prije susreta izvedena je provokacija, u dogovoru s predsjednikom Tuđmanom dakako. Da bi pojačali pritisak za promjenu mandata UN-a, “odglumljen” je pokret HV-a s teškim artiljerijskim naoružanjem u pravcu Slavonije i plasiran u svjetske medije uz bombastične naslove o Hrvatskoj koja ide u vojnu akciju, ugrožava UN-ove mirovnjake… Krenuli su pritisci da se vojska zaustavi sa svih strana, najviše s američke… Al Gore je uspio “uvjeriti” Tuđmana da ne pokreće ratnu operaciju, koju ovaj i nije namjeravao pokrenuti.

Provokacija je dala dodatnu uvjerljivost njihovu dogovoru o mirnoj reintegraciji. Da nije bila tek dodatak osmišljenoj operaciji već sama sebi svrha, provokacija s pokretom vojske bila bi kontraproduktivna glupost, štetna za hrvatske interese. Poput onoga što ovih dana čini aktualni predsjednik Zoran Milanović, mlatarajući jezikom uokolo da će on staviti veto na širenje NATO-a ako se ne promijeni izborni zakon u BiH, ili da će kao drug mu Milorad Dodik vrijeđati i prozivati Christiana Schmidta ako ne nametne promjenu izbornog zakona u BiH.

Operacija “Kopenhagen” mogla je uspjeti jer je Hrvatska tada imala političko vodstvo, predvođeno predsjednikom Tuđmanom, posvećeno cilju cjelovite neovisne države, koje je prepoznavalo u kojim partnerstvima te ciljeve može ostvariti, jer je imala vojsku spremnu promijeniti odnos snaga, ali i zato što je u političkom vrhu imala ljude koji su dotad već stvorili profesionalne i osobne kontakte s ljudima koji kreiraju američku vanjsku politiku. Tadašnji ministar obrane Gojko Šušak je sa šefom Pentagona Williamom Perryjem privatno jedrio po Jadranu. Današnji hrvatski ministri i predsjednici ljude te razine odlučivanja mogu susresti samo na YouTubeu ili na Wikipediji. A nije im to niti važno jer su najviše posvećeni vlastitom egu, vlastitim karijerama i međusobnim igrama moći.

OSMIŠLJENA POLITIKA

Raspisivanje izbora u BiH po postojećem zakonu, po kojem Bošnjaci mogu izabrati hrvatske političke predstavnike i to redovito čine, svakako jest i neuspjeh i poraz hrvatske politike. Ali nije neočekivan. Ne možete očekivati uspjeh ako se oslanjate na strateško partnerstvo Macrona i Charlesa Michela, ako se danas otvoreno svrstavate uz Vladimira Putina, ako vrijeđate javno Christiana Schmidta koji ima ovlasti nametnuti izborni zakon. Ne možete očekivati uspjeh ako već dvadeset godina u Zagrebu nemate osmišljenu politiku prema BiH koja bi zaštitila politički subjektivitet Hrvata u BiH i time gradila sigurno proeuropsko zaleđe Hrvatskoj.

Naprotiv, iz Hrvatskog sabora i drugih institucija su dolazile optužbe za Hrvatsku agresiju na BiH, optužbe Hrvata iz BiH za secesionizam… Dok je bio mali i usput predsjednik hrvatske Vlade, Zoran Milanović je bio sudionik takve politike. HDZ-ovi premijeri su u protekla dva desetljeća provodili politiku verbalne podrške i sitnih materijalnih poklona, bez pravog sadržaja.

I napokon, ne možete očekivati uspjeh dok monopol vlasti u Hrvata u BiH drži Dragan Čović, koji se godinama ponaša kao otvoreni srpsko-ruski vazal, a najuspješniji se pokazao u ostvarenju monopola u podjeli političkih pozicija (plijena) za uski krug Hrvata pripadnika bivših jugoslavenskih tajnih službi i njihovih potomaka.

Ponajmanje pak možete očekivati da se takav poraz može pretvoriti u časni izlaz besmislenim provokacijama i bedastim prijetnjama NATO-u, EU-u, SAD-u, kao što to čine Zoran Milanović i sljedbenici. Manja je šteta uz znak prosvjeda ljutito skočiti s tenka. I dočekati se na tur. •