Nino Raspudić: Maratonci trče drugi krug za Pantovčak

Promotrimo li posljednje hrvatske vladare, možemo uočiti znakovitu brojčanu regresiju. Tito je ucviljene sljedbenike prerano napustio u 88. godini života, tijekom doživotnog mandata.

Tuđman je preminuo sa 77. Mesić postaje predsjednikom u 66. Pravilo simetričnog slijeda nalaže da je danas u igri netko s brojem 55. Vidi čuda, Bandić je rođen 1955., a 10. siječnja bit će u 55. godini života!

No šalu na stranu. Bez obzira na to kako prošao drugi krug, a prema svemu sudeći mogao bi biti prilično izjednačen, nakon aktualnih izbora nastavit će se preslagivanje političke scene u smjeru koji smo još proljetos naznačili pišući o mogućem hrvatskom berluskonizmu. “Lijevom” bloku vjerojatno se uskoro neće suprotstavljati HDZ, čiji se proces osipanja od moćnog nacionalnog pokreta do brojčano i simbolički očerupane stranke privodi kraju, već koalicija jakih regionalnih igrača, uz središnju, nacionalnu figuru.

Ona se već konfigurira kroz podršku Bandiću – uz nove stranke u osnivanju, činit će ga i Kerum, Jambo, HDSSB, odmetnuti dijelovi umirućeg HDZ-a (zadarski, lički, možda i drugi) te HSS koji će se prema potrebi priklanjati jačoj strani. Novi će blok medijski populizam temeljiti na retorici centra i desnice, više zbog biračkog tijela kojem se obraća nego zbog vlastite ideološki definirane pozicije. Sličnu ideološku simulaciju vidimo i kod tzv. ljevice, kojoj je biračka baza ozbiljno narušena u vrijeme sezone odlaska na skijanje…

Slab odziv birača, poput polupraznih nogometnih tribina, treba tumačiti kao reakciju na ponuđeno – utakmica nije od velike važnosti, igra je dosadna, vrijeme loše… zašto uopće izlaziti iz kuće? Uostalom, tko god osvojio domaće prvenstvo, ionako neće dočekati proljeće u Europi. Apstinenciji pridonosi i spoznaja da su i posljednje “desne” i “lijeve” vlade imale u osnovi istu politiku. Bitne vanjskopolitičke i ekonomske smjernice fatalistički se prikazuju kao odavno trasirane pa ne treba gubiti vrijeme na glasovanje.

Umjesto da nagađamo kakav će treći predsjednik biti na početku mandata, možda je korisnije napraviti realnu projekciju društva na kraju njegova predsjednikovanja – bilo da će po bruxelleskim kuloarima gnjaviti kolege na engleskom ili orati po uskoj brazdi predsjedničkih ovlasti, izgledno je da ćemo za pet godina u paketu sa Srbijom biti u EU i umnogome dijeliti standarde drugih članica te sretne obitelji. Vjerojatno ćemo imati pravosuđe usporedivo s grčkim, rumunjski životni standard, bugarsku stopu kriminala i nekorumpiranost kao u Italiji. U takvoj perspektivi savršeno je svejedno tko će nas “uvesti u Europu”.

Najveća posljedica ovih izbora ipak je agonija HDZ-a. Bandić se pokazao kao njegov najveći krvnik, najprije posljednjih deset godina u Zagrebu, a prošloga tjedna i prolaskom u drugi krug, uz usputno razbijanje mita o hrvatskim državljanima s prebivalištem u BiH kao o vječnoj HDZ-ovoj bazi. Sada se jasno vidi da je na parlamentarnim izborima SDP mogao pobijediti da je, umjesto šovinističke kampanje protiv glasovanja Hrvata iz BiH, kojom je i u Hrvatskoj odbio velik broj potencijalnih birača koji odatle vuku podrijetlo, istaknuo kandidate na listama za dijasporu i ozbiljno se pozabavio dramatičnim stanjem Hrvata u susjednoj zemlji.

Josipović, želi li pobijediti, ne smije ponoviti istu pogrešku stigmatiziranja dijela vlastitog naroda, uz istodobno mesićevsko fetišiziranje dvoentitetske, bošnjačko-srpske BiH iz koje Hrvati nepovratno nestaju.

Josipoviću skloni mediji, uz ponovno lupanje po dijaspori, već mu čine i drugu medvjeđu uslugu premještajući sraz s područja politike na pitanje civilizacijske borbe, kao što su ranije činili Ostojiću i Kregaru, uz poznati ishod… Espresso dovršavam dan prije prvog sučeljavanja. Slutim da neće izgledati kao sraz dvojice boksača koji bježe jedan od drugog, već prije kao “borba” kečera, izvana prenaglašen, naizgled okrutan boj koji je u stvari više odglumljen, simuliran, bez pravih političkih ozljeda…

blog.vecernji.hr/nino-raspudic/