Mojih 1400 dana na berzi: Imam fakultet, a šetam pse

Prosinac je 2008. Stojim nasred zagrebačke Heinzelove ulice. Šiba me hladan zimski vjetar, ali ništa mi u tom trenutku ne smeta. Konačno sam diplomirao!

Nema više žicanja love od staraca i objašnjavanja zašto mi treba ovo ili ono. Ili pak učenja po noći da bi danju uspio zaraditi nekim honorarnim poslićem. Agronomija je ono što sam oduvijek želio. Završio sam srednju veterinarsku školu i uspio upisati toliko željen Agronomski fakultet u Zagrebu. Studirao sam sedam godina i možete zamisliti koliko sam bio sretan kada sam diplomirao. Imao sam nekoliko objektivnih situacija, ali položio sam sve ispite, i to s vrlo dobrim uspjehom.
Više ne biram

Sve se dosad u životu nekako posložilo pa me, bio sam uvjeren, čeka neki dobar posao. Napokon - i vlastita plaća!
Zato sam i studirao, za razliku od nekih prijatelja koji su počeli raditi odmah nakon srednje škole i uvijek imali više love od mene.
Molbe su već spremne. Poslao sam ih u desetak kompanija u branši, od Agrokora do Vindije.
Dan za danom stižu isti odgovori:
"Žao nam je, ali trenutno nemamo otvorena radna mjesta. Uzet ćemo vas u obzir u slučaju raspisivanja natječaja."
Ma, nema veze, mislim.
Tražim dalje.

Narodne novine. Portal MojPosao. Web stranica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Svaka tri-četiri sata ponovno pregledavam ponude da ne bih propustio posao.
Prošla je godina.
Počinjem se javljati na najrazličitije ponude. Više ne moram raditi ni u struci. Više i ne biram. Skladištar? Ma može. Javljam se. Samo da nešto zaradim dok ne dobijem onaj pravi posao, u struci.
"Žao nam je. Prekvalificirani ste i nemate položen tečaj za upravljanje viličarem", stiže ubrzo odgovor.
Prošle su dvije godine. Poslao sam više od 200 molbi za posao. I ništa. Potpuna katastrofa.
Zar je ovo doista moguće? Zašto sam, pobogu, studirao?
Znam, kriza je i nema novih radnih mjesta. Ali, zar baš doista ništa?! Nije baš da ne radim ništa. Šećem i čuvam pse, radim na štandovima, snimam reklame, statiram.
Vjerojatno nema tog honorarnog posla koji nisam odradio. Sve je to kratkotrajno i besmisleno.

Želim raditi, ubiti se od posla i onda napredovati stepenicu po stepenicu. Svaki mjesec dobivati plaću. Raditi posao za koji sam se obrazovao.
Prošle su gotovo tri godine. Rujan 2011. Napokon dobra vijest! Dobio sam posao. Srednja škola udaljena sat i pol od Zagreba upravo je ostala bez predavača jednog od stručnih predmeta i odmah su me uzeli jer je počela školska godina i netko mora odmah početi raditi. Kažu mi da će u roku od dva mjeseca raspisati natječaj. Javljam se i prolazim!

Napokon mi je krenulo. Posao je savršen. Već sam napisao i svoj program dodatnog obrazovanja za učenike. Još samo da mi ga ravnateljica odobri.
Ravnateljica i mentorica kažu mi da imam dvije godine, koliko mi traje pripravništvo, vremena položiti pedagoške predmete. Bio sam presretan. Svako jutro, vrlo, vrlo rano, ustajem, putujem, predajem. Učenici su zadovoljni. Ja sam sretan jer konačno imam posao.
I onda ponovo šok.

Radio sam godinu dana i odjednom je raspisan novi natječaj za moje radno mjesto. Kažu mi da sam u roku od godinu dana morao položiti tražene predmete, a ne u roku od dvije, kako su mi ranije rekli. Na natječaju primaju drugu osobu i ponovno sam izvisio.
Skupljam staž na burzi
Sto puta sam odvrtio isti film u glavi i jednostavno ne razumijem što se dogodilo. Zar je moguće da su mi namjerno lagali?
Evo me opet. Šećem pse. Ma obožavam te pse, ali, dovraga, ne mogu više. Ponovno svakodnevno šaljem molbe. Najčešći su natječaji za volontiranje, za 1600 kuna, javljam se na mnoge. Ali i to je, čini se, nedostižno. U desetak ministarstava i agencija uvijek se potiho šapuće da su i ta radna mjesta ionako već popunjena preko veze.
Prvi je listopada 2013.
Za koji dan proći će točno pet godina otkad sam samouvjereno stajao na Heinzelovoj. Nisam se pomaknuo ni milimetra. Štoviše, čini mi se da idem unatrag.
Imam trideset godina i fakultet, a još nemam posao. Umjesto staža u nekoj kompaniji, skupljam onaj na burzi.

jutarnj.hr