FOTO  Križni put „ Ante Gotovine“ i generala u Hagu?

Jutros čitajući Hrvatsku štampu i uz kavu slušam-radio postaju,Antinih branitelja i mog prijatelja Luke Mišetića,kako su ih sad pred odlazak Mesića napali „UDBAŠI.“ Znači Hrvatska Država je došla pred ovakav čin ako drug-Josipović dođe na pantovčak.

Jerbo on će nastavit njegovim stopama i njega spašavati-od Hrvatskog nacionalnog interesa.

Sjetimo se devedesetih prošlog stoljeća-Dobro se sjećam kad je ovaj—„divlji vepar“ mesić bio u Chicagu ,to je bilo negdje 90 ili 91 znam točno malo prije mog hapšenja i zatvora u Floridui...šta je tada Mesić govorio na pozornici u Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu.

Citiram njegove izrečene točno riječi a ima negdje ..snimak-vrbca koja je doslovno dostojna,ali njegovi novinari to neće da objave .

Ist tako sjećam se jednog malog članka tada mislim obavljenog u „slobodnoj dalmaciji“ kako su mu pokojnog oca devedesetih izvadili iz groba i iznili van –grobalja-tada je Josip Jović mislim dobio otkaz u novinarstvu—jeli to Demokracija.!?

Doslovno je izustio tada---šta Srbi imaju tražit u Hrvtskoj-nisu donili srpsku zemlju u Hrvatsku na srpskim opancima.

A šta je u Hagu radio-šta je Josipović 2000 g. Dostavljao protiv hrvatskih Generala i branitelja-treba mo se dobro raspitat.

 

NAPOMINJEM OVE SLIKE U ZNAKU „KRIŽNE KALVARIJE“   NACRTAO JE MOJ

prijatelj  BRANIMIR ČILIĆ   8 svibnja 2007 god kad smo imali

predstavljanje i protest pred prostorijama „HRVATSKO-SLOVO“ ovdje u Zagrebu.

 

 Juda----juda izdajniče,dokle će te radit protiv svog naroda!

“Drugo poglavlje ove knjige STIPE MESIĆ-AGENT UDBE počinje izvrsnom raščlambom hrvatskoj javnosti dostupnih dokumenata o radu Stjepana Mesića za UDBU: Mesić je šifra tajnih političkih procesa koji vode uništavanju Hrvatske i konačnom slomu njezine državnosti, da bi potom bili dani ti dokumenti. Još kada sam predstavljao prvi dio spomenutog specijalnog izdanja "Novog hrvatskog slova" napomenuo sam da je očito iz dostupne dokumentacije da takvih dokumenata ima još. Potvrdu za to daje Margetić u ovoj knjizi: "tijekom svjedočenja protiv bivšeg srbijanskog predsjednika Miloševića, Slobodan Milošević uputiti će Mesiću sljedeće pitanje: 'Da li je točno da su vas dok ste bili u zatvoru vrbovali službenici bezbednosti Hrvatske upravo u postupku smanjivanja vremena koje je trebalo da izdržite u zatvoru? Da li je tačno da ste nakon toga radili za službu DB Hrvatske i to u sektoru za unutrašnje neprijatelje? Da li je tačno da ste posle toga počeli da radite za službu bezbednosti Jugoslavenske armije?' Ne treba zaboraviti, kako je bez obzira na naše mišljenje o njemu, Milošević ipak dobro informiran o odnosima unutar obavještajnih struktura bivše Jugoslavije, te su mu svakako dostupne i one informacije koje su široj javnosti nedostupne. Osim toga, sva dokumentacija hrvatske UDB-e u SKH pokradena je i prenesena u Srbiju, uz znanje i prešutni pristanak hrvatskih kadrova, pa nije teško pretpostaviti kako Milošević raspolaže kompromitirajućim dokazima o Mesićevoj UDB-aškoj prošlosti."

 

Suradnja Mesica sa KOS-om

Zadnjeg generala Aleksandra Vasiljevica nacelnika KOS-a (jna).

Uspeli sma da uspostavimo vezu s Mesicem kojeg smo cak jednim delom pridobili za ideju suradnje sa Armijom.

Sa Mesicom sam kao glavni covek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da mozemo da sprecimo sukobe i ekstremizam.

Mesic nam je posluzio kao hadezeovski insajder i informator.

Mnogo su nam koristili tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesica.

U jednom nasem razgovoru Mesic je rekao kako bih tolerisao hapsenje svih funkcionera MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Spegelja i Boljkovca.

Izinstirao je na njihovoj zastiti.  Slozio sam se oko toga.

Razmena informacija i podataka s Mesicem ipak nam je bila mnogo vaznija i nismo hteli da ugrozimo te kontakte.

 

MOJ KRIŽNI PUT (4/4)   Donosimo samo ¼ križnog tada Hrvatskog branitelja-NDH-a zapovjednika.

Naslovnica knjige o zloglasnoj komunističkoj postrojbi Što će biti s nama kada stignemo u Dubrovnik? To sam Bog zna. A u Dubrovnik ću stići tek puno, puno kasnije. Jednog dana, naime, izvedu nas na dvorište, te pošto su nam opet održali govor o humanosti njihovog novog jugoslavenskog društva, rekli su nam da smo od danas vojnici njihove nepobjedive vojske. Bolje i to nego metak u zatiljak!

Tu su nas rasporedili po raznim jedinicama i raznim mjestima, da bi se uskoro nekoliko nas ponovo našli na okupu - na robiji u Zenici radi

>>djela radnje protiv naroda i države<<. Ljubav prema Hrvatskoj bila je

jača od svakog straha. Kako se danas procjenjuje, kolone smrti, koje su krenule od Bleiburga do Makedonije, razni logori, mariborski rovovi, jame Kočevskog Roga, slovenski ponori, te razne rijeke i vrleti diljem Jugoslavije, progutali su tih stravičnih mjeseci preko 400.000 Hrvata. Od mojih dragih prijatelja, s kojima sam se povlačio ili ih susreo u zarobljeništvu, nikad se u Dubrovnik nisu vratili:

Vinko Sablić, Mile Vidović, Dinko Vidović, Josip Derado, Zlatko Goesel, Tomislav Mrdalo i Zlatko Koprivica.

Ubijeni su, dakle, ne u borbama, već poslije predaje. I to je samo kap u moru zločina. To su samo oni s kojima sam ja prijateljevao i koje sam sreo u nepreglednim kolonama vojnika ili kasnije zarobljenika, a gdje je radi mase svijeta bilo teško sresti poznatoga. Nu, gdje su svi oni neimenovani? Svi su ubijeni. Svi oni, koji su krenuli na povlačenje, a nisu više nikada došli u svoj dom, niti se javili iz izbjeglištva, mrtvi su. Ubijeni su na grozan i okrutan način. A tko je taj zločin izvršio? U mnogim dokumentima se spominju jedinice kojima je hrvatska vojska izručena: ta i ta Vojvođanska ili ta i ta Srpska divizija, ta i ta Krajiška brigada... Dakle, Srbi. Pokolj su izvršili samo Srbi. Međutim, je li to baš tako? Tog uvjerenja ja nikada nisam bio, a i svaki onaj koji je proživio Bleiburg i sve ono što je nakon njega slijedilo, a želi biti objektivan, sa mnom će se složiti. O tome sam s mnogima razgovarao. Govore mi : >>Naravno, tako je to bilo, ali je bolje o tome ne pisati.<< A zašto bi bilo bolje ne pisati? Istina se ne može sakriti, ni povijest krivotvoriti. Pa kako se nijedna laž neprijatelja, a koja je na naš račun išla, nije mogla dugo održati.

tako bi isto i naše neistine bile kratkog vijeka. A dolazećim naraštajima mi dugujemo istinu. Ona im samo može biti od koristi. Kako je laž neodrživa, najbolje dokazuje upravo izdana knjiga >>Ogoljela laž logora Jasenovac<< od prof. Vladimira Mrkocija i prof. Vladimira Horvata.

Dakle, nas nisu ubijali Srbi! Nas su ubijali komunisti! Kako srpski, tako i hrvatski. I ostali. Imena jedinica ne govore mnogo. Kao vojnik, kasnije sam bio uključen u XX. Romanijsku brigadu, 27. divizije. Toj diviziji je pripadala i XVI. Muslimanska brigada, pa sam često bio u dodiru s vojnicima te brigade, to više što su se u njoj nalazile neke moje kolege iz Časničke škole, mobilizirane u ovu jedinicu. I tako sam saznao da u XVI. Muslimanskoj brigadi ima mnogo nemuslimana. Dobar dio prvotnih muslimana je izginuo u borbama, te je jedinica bila stalno popunjavana. Tako je isto bilo sa svim tim srpskim, krajiškim i vojvođanskim jedinicama. Osim toga, hrvatske glave nisu padale samo u Sloveniji, gdje su nas ove jedinice preuzele. Zarobljeničke kolone su pješačile cijelom Jugoslavijom i nije bilo pokrajine kuda nisu prošle.

I svuda su nas mrcvarili. Tada nas nisu ubijali kao hrvatske nacionaliste, šoviniste ili ekstremiste. Ti su pojmovi novijeg datuma i tada ih nije bilo u uporabi. Tada smo mi za njih bili fašisti, sluge okupatora i klasni neprijatelji i kao takve nas je trebalo pobiti i iz vlastitog naroda iskorijeniti.

Pa kao što je u Španjolskom građanskom ratu ubijao Španjolac Španjolca, u Oktobarskoj revoluciji i nakon nje Rus Rusa, Ukrajinac Ukrajinca, Kozak Kozaka, tako je u borbi za Državu, a pogotovo poslije njezina sloma, ubijao Hrvat Hrvata. Da su Srbi tome debelo kumovali, ne treba napominjati, ali ni umanjivati hrvatsku odgovornost. Bez Hrvata, konačno, Srbi ne bi mogli izvršiti zločin onakvih razmjera. Nu tada su hrvatski komunisti bili zaluđeni marksizmom. Kao uzor im je služio Staljin i ruska ČEKA i željeli su je imitirati: >>klasnog neprijatelja<< i >>fašiste<< iskorijeniti. Evo nekoliko primjera iz moga

iskustva: Prije rata sam bio član >>Domagoja<< - Hrvatskog katoličkog društva u Dubrovniku, iz čijih su redova kasnije proizlazili hrvatski časnici i beskompromisni borci za Državu Hrvatsku. Međutim, bilo je i iznimki. Tom Društvu je pripadao i Marijan Čižić, mladić nekoliko

----------------------------------------------------------------------------------------

godina stariji od mene. Isticao se je svojom borbenošću i hrvatstvom i

------------------------------------------------------------------------------------------

nama mlađima služio za uzor. Došla je i 1941. U tim prvim danima, dok

--------------------------------------------------------------------------------------

hrvatska vojska nije još bila ustrojena, četnici prijete da će napasti

-----------------------------------------------------------------------------------

Čapljinu. U Dubrovniku se skupljaju dragovoljci, i Marijan oblači na

-------------------------------------------------------------------------------------------

brzinu skrojenu ustašku odoru i sa skupinom dubrovačkih mladića odlazi

-------------------------------------------------------------------------------------------------

u Čapljinu, gdje su danima čuvali most na Neretvi.

------------------------------------------------------------------------

Kasnije, gotovo neprimjetno, zaluđen Krležom i marksizmom, počinje se

--------------------------------------------------------------------------------------------

udaljavati od dotadašnjih prijatelja i negdje 1943. odlazi u

------------------------------------------------------------------------------

partizane. Operirao je u Slavoniji i brzo dogurao do partizanskog

--------------------------------------------------------------------------------------

oficira. Radi njegove brutalnosti i bezobzirnosti dobio je nadimak

---------------------------------------------------------------------------------------------

>>Krvavi kapetan<<. I tog >>Krvavog kapetana<< sreo sam pred Mariborom,

gdje su hrvatske glave naveliko padale. Je li pripadao kakvoj

---------------------------------------------------------------------------------------

Vojvođanskoj, Srpskoj ili Krajiškoj jedinici, mislim da ne igra

-----------------------------------------------------------------------------------------

nikakvu ulogu. Pred Mariborom je jahao na konju sa samokresom u ruci.

---------------------------------------------------------------------------------------

Dok je još živio u Dubrovniku, Čižić je bio prijatelj s braćom Pavlić,

-------------------------------------------------------------------------------------------

čiji se je najmlađi brat Hrvoje našao sa mnom u zarobljeničkoj koloni.

-------------------------------------------------------------------------------------------

I >>Krvavi kapetan<< ga je prepoznao. - >>Koji je vrag tebe odveo u

-----------------------------------------------------------------------------------------

ustaše?<< - upita ga. - >>Isti koji i tebe 1941!<< - odgovori mu Hrvoje.

------------------------------------------------------------------------------------------

Marijan podbode konja i nestane. Nije ga ubio. Možda su uspomene i staro prijateljstvo učinili svoje. Ja nisam vidio ni da je ubio nekoga drugog. Međutim, njegova jedinica je ubijala, i to krvavo, bezpoštedno, do kraja.

Ili drugi slučaj. U onoj užasnoj noći, koju sam proživio u >>Dolini smrti<<, sreo sam jednog mladog komesara, Dalmatinca. Jahao je na konju, a u ruci držao kratku englesku strojopušku. Jedan od >>drugova<< u tom trenutku ispali nekoliko metaka u kolonu, a moj mu zemljak kroz smijeh dobaci: - >>Jesi li ih dobro obradija, onako po skojevski.

Pogledaj, ni moja se nije ohladila.<< - I pruži cijev od strojopuške

>>drugu<< da je opipa. Poslije nego sam bio mobiliziran u jugoslavensku

vojsku, dospio sam u zatvor, tako da sam kasnije, koncem 1949., morao ponovo u vojsku. Tog puta su me uputili u Ilok, u neku jedinicu koja je gradila utvrde i kopala rovove uzduž Dunava za eventualnu obranu od Rusa. Kako nisu imali pismenih ljudi, a svakog dana je trebalo obilaziti teren i ubilježavati u kartu koliko se je rovova iskopalo, to me je moj >>komandant<< stalno vukao za sobom da mu ovu stvar obavljam. Po činu je bio kapetan, rodom iz okolice Šibenika, Hrvat, a zvao se je Rodin. Ime sam mu zaboravio. Pa tako, obavivši posao, vremena smo imali na pretek, te bi se izvalili na travu i sunčali. Ja sam mu rekao da sam bio hrvatski vojnik, a to je, uostalom, stajalo u mojim famoznim karakteristikama, na što mi je odgovorio: >>Vidiš, mi sada ovdje zajedno ležimo, a da sam te sreo negdje u Sloveniji, bio bih te ubio.<< I tu njegovu priču o ubijanju bespomoćnih, par puta mi je ponavljao.

Sličnih primjera mogao bih nabrojiti mnogo. Nu, ostavimo zarobljenike i kolone smrti. U tim groznim danima nisu samo hrvatski vojnici ginuli. Morali su umrijeti svi oni koji su pošteno hrvatski mislili i koji su se kroz četiri godine rata zalagali za hrvatsku samostalnost.

Tko su bili njihove ubojice? Što je s >>narodnim sudovima<<, s njihovim sucima, tužiteljima i porotom? Što je sa zloglasnim oznašima? Bilo je, dakako, tu Srba, ali u tom krvavom kolu ništa manje nisu bili zastupljeni Hrvati. U Dubrovniku je tužitelj bio crnogorsko-talijanski bastard Aco Apolonio, presude su se donosile u zgradi Komiteta (preko puta današnje radiopostaje), a donosili su ih sekretari Partije, uglavnom Hrvati, dok ih je na >>sudu<< čitao Hrvat Carević! Uzalud bi bilo to poricati, jer njihova imena stoje >>ovjekovječena<< u spisima i arhivima. A niti bi to bilo od koristi. Naša mladost mora upoznati svu pogubnost komunizma, nekog izmišljenog internacionalizma, preko noći pretočenog u tzv. socijal-demokraciju. Ona mora upoznati svu strahotu zabluda, kako se iste ne bi više nikada ponovile,pa neka tome pridonese i ovo moje svjedočenje!

Piše Ivan Bešlić-Gane.