Josip Perković: Nisam planirao ubiti Đurekovića!

... razlikuje od ostalih na više načina. Od svih se likvidacija o ovoj možda i najviše zna, iako se ne zna sve, a raritet je po tome što se na suđenju, barem prema presudi, uspjela dokazati povezanost zloglasne jugoslavenske tajne službe SDS-a, nasljednika još zloglasnije UDBA-e, s organizacijom likvidacije.

Nakon brutalnog ubojstva, a u Đurekovića je bilo ispaljeno pet metaka te mu je glava razbijena udarcima sjekirom, njemačka je policija sumnjala da se nalogodavce i izvršitelje može naći u redovima SDS-a, no te 1983. godine za svoje sumnje nisu imali dokaza. Prošlo je više od 20 godina dok slučaj nije 2005. dospio pred sud, a tada se situacija počela rasplitati u stilu nekog kriminalističkog romana u kojem ne nedostaje misterije, obrata, tajnih službi, skrivenih motiva i međusobnog optuživanja bivših suradnika.

Za sudjelovanje u organizaciji ubojstva na doživotnu je robiju osuđen suradnik SDS-a Krunoslav Prates, ključni svjedok na suđenju bio je najpoznatiji SDS-ov ubojica i dvostruki agent Vinko Sindičić, a prema njegovom svjedočenju krvavi trag vodio je preko bivšeg šefa odjela za emigraciju SDS-a Socijalističke republike Hrvatske Josipa Perkovića i njegovog nadređenog Zdravka Mustača, sve do vrha službe i sigurnosnog sustava tadašnje savezne razine. A sve to odigralo se, navodno, po nalogu jednog visokog političara koji je ubojstvom Đurekovića želio zaštititi svoga sina koji je bio umiješan u financijske malverzacije u državnoj naftnoj kompaniji.

Istraga bez dnevne politike

Dokumentarno-igrani film autora Miljenka Manjkasa pod naslovom "Lex Perković - Tajna udbaškog ubojstva" po prvi puta na jednom mjestu donosi svjedočenja svih živućih aktera ove priče. Film je lišen dnevnopolitičkih prijepora i temeljen na sustavnom i objektivnom istraživanju svih dostupnih podataka. To je filmska istraga o jednom ubojstvu i njegovoj političko-kriminalnoj pozadini. Sam čin ubojstva prikazan je trominutnom igranom scenom.

Autor ekskluzivno objavljuje audio zapis iskaza Vinka Sindičića u kojem ovaj teško tereti Josipa Perkovića, a po prvi puta je pred kamerama progovorio i Josip Perković, čovjek oko kojega se posljednjih mjeseci digla velika buka u Hrvatskoj, pa su čak i izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima sa članicama EU prozvane "lex Perković" jer onemogućavaju njegovo izručenje Njemačkoj koja ga traži upravo zbog slučaja Đureković. Optužbu u filmu zastupaju „njemački Bajić", savezni državni tužitelj Wolf - Dieter Dietrich, ali i ekspertni svjedok njemačkog tužiteljstva i obavještajni analitičar, Bože Vukušić.

U jednom trenutku Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo u filmu Božu Vukušića otvoreno naziva njemačkim agentom, za što nudi i argumente. Moglo bi se reći da „optužbu" na određeni način zastupaju i ključni svjedok Vinko Sindičić, ali u nekim dijelovima i Ivan Lasić, šef odjela za emigraciju saveznog SDS-a. I njegov iskaz o tom slučaju, objavljen u ovom filmu, 20 godina čekao je na objavljivanje. Perkovića tako prokazuju bivši suradnici i osobe s kojima se do jučer redovito susretao.

Svjedočenja aktera ove intrigantne priče gledatelja uvode u svijet tajni, izdaje i razočaranja. U svijet u kojemu se o likvidacijama priča bez emocija, kao o svakodnevnim zadacima koji su dobro ili loše odrađeni i u kojima je glavna briga hoće li istraga moći otkriti izvršitelje i preko njih doći do nalogodavaca. Josipa Perkovića, bivšeg visokog dužnosnika jugoslavenskog SDS-a, ali i čovjeka koji je stvarao hrvatsku obavještajnu službu te bio bliski suradnik ministra obrane Gojka Šuška, u cijelom slučaju najviše tereti Vinko Sindičić. Sindičić je najpoznatiji Udbin ubojica, odležao je deset godina u škotskom zatvoru zbog pokušaja ubojstva hrvatskog emigranta Nikole Štedula, a nakon izručenja Hrvatskoj sudilo mu se za ubojstvo Brune Bušića, no na tom je suđenju oslobođen.

Kao ključni svjedok pojavio se na suđenju Krunoslavu Pratesu. Sindičić je iznio gotovo filmsku priču o motivima i organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića. Dokumentarno-igrani film "Lex Perković - Tajna udbaškog ubojstva" po prvi puta donosi audio zapis dijelova te priče u kojima objašnjava kako je od ideje došlo do egzekucije hrvatskog emigranta i bivšeg direktora u Ini. Vinko Sindičić na toj audio snimci, na korektnom njemačkom, nedvojbeno tvrdi da je ubojstvo "naručio" tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak, kako bi zaštitio svoga sina Vanju, također jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije vezano za uvoz nafte. "Vanja je pronevjerio veliki iznos novca, koji je on ubirao po europskim tržištima nafte.

Đureković je znao za Špiljkove malverzacije pa je bio nezgodan svjedok." Kako se krug istrage oko Vanje Špiljka stezao, prema Sindičićevom iskazu, Mika Špiljak je shvatio da mu Stjepan Đureković, koji je sve znao o malverzacijama u Ini, predstavlja najveću opasnost za sina, ali i posredno za njega jer se vjerojatno ne bi uspio održati na visokoj dužnosti ako bi mu sin završio u zatvoru zbog malverzacija.

Perković prvi put otvoreno

Još je intrigantniji dio tonskog iskaza u kome Sindičić objašnjava kada i zašto na scenu stupa hrvatski ogranak SDS-a, odnosno njegov šef Zdravko Mustač i šef odjela za emigraciju Josip Perković.

Udbin agent ubojica zna i tko je iz političkog vrha pomogao Špiljku da „progura ubojstvo", jer ubiti nekoga nije se moglo samo tako, a pogotovo ne unutar granica Jugoslavije. Zato je Đureković zastrašen, rečeno mu je da mu prijeti uhićenje i da bi mu bilo najbolje da pobjegne iz zemlje, što je on i učinio.

Josip Perković nikada do sada nije javno odgovarao na optužbe, unatoč velikom interesu medija. Po prvi puta je u razgovoru s autorom filma Miljenkom Manjkasom izravno pred kamerama odgovorio na pitanja i optužbe kojima ga tereti njemačko tužiteljstvo, odnosno svjedoci, i zbog kojih Njemačka traži njegovo izručenje. Posebno je zanimljivo promatrati kako se čovjek poput Josipa Perkovića, koji nikada nije nastupao pred kamerom i čija je priroda posla ostati u tajnosti, a ne izaći u javnost, brani od optužbi bivših suradnika. Optuženi Josip Perković i njegov odvjetnik Anto Nobilo striktno su podijelili svoje uloge u filmu. Nobilo odgovara na sva procesna, a Perković na sva obavještajna pitanja. I jedan i drugi objašnjavaju funkcioniranje tadašnje službe, pri čemu Perković vrlo otvoreno i gotovo do detalja priča o svom operativnom djelovanju i ulozi u slučaju Đureković.

Posebno zanimljiv je onaj dio filma koji obrađuje dosje „Brk", koji do sad nije spominjan i koji očito predstavlja novi, možda ključni dokaz njemačkog tužiteljstva.

Obračun bivših špijuna?

Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo najprije je tvrdio da ne zna za postojanje takvog dosjea, ali kasnije u razgovoru s autorom Miljenkom Manjkasom, Josip Perković potvrđuje postojanje dosjea, a time i operativnu obradu kasnije ubijenog Stjepana Đurekovića. „Činjenica da se Đurekovića obrađivalo ne dokazuje ništa", kaže Perković. Potom objašnjava zašto je Đureković bio pod obradom i zašto je on sam supotpisao takvu obradu.

Njegov odvjetnik Anto Nobilo potvrdio je i da je Perković na vezi u Njemačkoj imao Krunoslava Pratesa, koji će nekih 35 godina kasnije biti osuđen za pomaganje u ubojstvu. „Nije sporno da je Prates bio na vezi Josipu Perkoviću. Naime, zna se da je Josip Perković imao veliku i široko razgranatu mrežu u Hrvatskoj emigraciji i Prates je pristao na suradnju". Štoviše, Perković u filmu prepričava i neke razgovore s Krunoslavom Pratesom, ali i Vinkom Sindičićem.

Josip Perković u filmu tvrdi kako je Stjepan Đureković "Imao iza sebe obavještajnu službu Njemačke. Ne znam je li imao još nekoga, ali ovo je dokazano, postoje dokazi za to".

Po tadašnjim pravilima, za potvrdu početnog podatka o tome je li se netko uključio u neku protuzakonitu aktivnost bilo je dopušteno razdoblje od dvije godine. Znači, ako u dvije godine nisu potvrđeni početni podaci, predmet se zatvara. Đurekovićeva godina je prekratka da bi se bilo što napravilo, planiralo, da bi se na nešto dao odgovor. Perković u filmu govori i o tome kako je, kada i gdje saznao za Đurekovićevo ubojstvo.

Cijela priča na trenutke izgleda kao međusobni obračun bivših špijuna, a iz nekih detalja vidljivo je i da postoji osobni motiv za optužbe.

Sindičić u iskazu tvrdi da je glavni zadatak partijske komisije, čiji je on sam bio član, utvrditi postoji li ikakav propust zbog kojeg bi se jugoslavensku državu moglo povezati s ubojstvom. Dakle, htjelo se precizno utvrditi postoji li ikakav propust zbog kojeg bi jugoslavenska država mogla biti ugrožena i zato je Perković morao u detalje izvijestiti o događaju. Perković nam je sve tada ispričao, kao i ulogu Pratesa i uvjeravao nas: "Nema šanse da išta procuri i Nijemci nam ne mogu ništa dokazati", svjedočio je Sindičić.

Njegovo je svjedočenje otkrilo i da on možda ima i osobne razloge što "druka" svog bivšeg kolegu iz službe. Naveo je, naime, da se Perković trebao brinuti za njegovu obitelj dok je on bio u zatvoru u Škotskoj. "...a kako je to on radio, sve vam kaže da sam tada kod škotskog državnog tužitelja morao podignuti tužbu protiv Perkovića. Kad sam se poslije deset godina vratio u Hrvatsku, Perković mi je ‘savjetovao' da se držim dalje od svih državnih centara moći", priča Sindičić.

Ima i neobičnih obrata. Sindičić je „navlačio" Perkovića na razgovore kako bi za tužiteljstvo prikupio dokaze protiv njega. Sindičić je pričao kako su se on i Perković na zadnjem susretu teško posvađali jer je Sindičić Perkovića pozvao na odgovornost zbog ubojstva. I Sindičić i Perković u filmu govore o tim svojim susretima.

Sindičićevom svjedočenju autor Miljenko Manjkas suprotstavlja tvrdnje Perkovićeva odvjetnika Ante Nobila, koji tvrdi da je „taj Udbin ubojica izmislio jednu cijelu tajnu službu, u kojoj je navodno jedno vrijeme radio, kako bi mogao iskonstruirati priču i u nju uplesti Perkovića i Mustača". Sindičić je, naime, svjedočio da je bio pripadnik tajne službe pri Izvršnom komitetu Saveza komunista Hrvatske. On je izmislio postojanje tajne službe. Za tu tajnu službu koju je on nazvao ‘prava tajna služba', nikad nitko nije čuo tokom zadnjih četrdeset godina. Razlog za izmišljanje cijele jedne tajne službe je taj, smatra Nobilo, da bi mogao izmisliti da je ta služba osnovala komisiju i provela istragu povodom ubojstva Đurekovića u kojoj je Perković, kako je ustvrdio Sindičić, priznao da je organizirao ubojstvo.

Sindičić tereti i Ivana Lasića, šefa odjela za emigraciju SDS-a na saveznoj razini, kao osobu koja je "dala zadnji amen" za likvidaciju Đurekovića. Lasić, pak, o svemu opširno govori u iskazu snimanom policijskom kamerom. Taj se njegov iskaz također u filmu pojavljuje prvi put, premda je snimljen još 1992. Prema njegovom iskazu, savezni vrh je znao da se ubojstvo priprema i njegov nadređeni savezni sekretar za unutrašnje poslove Stane Dolanc nije bio iznenađen kada je čuo da je Đureković likvidiran. Lasić je kazao da ga je Dolanc smirivao kada mu je govorio da bi služba mogla imati problema zbog ubojstva Đurekovića. "Ako se ekipa povukla, mi nemamo problema jer iza toga stoji Savjet za zaštitu ustavnog poretka", navodno mu je odgovorio Dolanc.

Optužnica će biti još

Film otkriva i nove pojedinosti o samom ubojici, odnosno ubojicama. Tvrdnje Riječanina Vigora Komara (nekad imena Momir Blagojević) na koje se nekada gledalo s podsmijehom danas su dobile nove dimenzije. Bože Vukušić tvrdi kako je vidio dokumente koji bi mogli dokazati da Đurekovićeve ubojice dolaze iz Rijeke, a ne iz Beograda, kako se do sada tvrdilo.

Što se tiče ostalih iskaza i svjedočenja prikazanih u filmu "Lex Perković - Tajna udbaškog ubojstva", mora se uzeti u obzir da je većinom riječ o bivšim obavještajcima. Laži, obmane i prikrivanje istine njihovo su glavno oružje koje su usavršavali desetljećima.

Međutim, iz filma možemo zaključiti da će optužnica biti još, jer u filmu se spominje nekoliko imena koja s ubojstvom imaju izravniju vezu od one Perkovićeve, a koja još nisu na optuženičkoj klupi. Vjerojatno su upravo oni koji još nisu na listi razlog tolikog inzistiranja Nijemaca za izručenjem Josipa Perkovića.

Večernji list