Ivana Klarić: Oni su jednog studenoga jutra, oči zaklopili, da mu ova djeca danas, mogu svoje mirno jutrom otvarati

Ivana Klarić: Oni su jednog studenoga jutra, oči zaklopili, da mu ova djeca danas, mogu svoje mirno jutrom otvarati
Ali mojoj glavi nije jasno.
Kako je pao kada još stoji?
Kada mu ponosne noge junačke još drže zidove?
Gdje su mu onda otišli heroji?

Gledam nebo i znaš šta?
Stvarno ga vidim. Eno grad.
Eno Siniša Glavašević, koji mu ostaviše i papir i slova i dušu. I klupe sa imenima urezanim, kojih više nema.
Eno Blago Zadro, koji mu krvlju svojom opra Trpinjsku cestu. I Jean-Michel je
s njima. Znaš onaj Francuz?
Eno ga gore, ondje gdje majci ne mora govoriti kako je sve oko njega "klaonica".
I ostale vidim s njima. Svi su oni gore iza sunca, gdje se ne čuju ni bombe ni granate, ni naše noge koje udaraju ovim teškim cestama.

Pa ej, shvaćam sada. Upravu su. Pao je.
Ali nije grad. Oni mu dušu nisu dobro shvatili. Srcem moraš gledati. Jer tu je on još. Samo su mu junaci zaspali. Oni su jednog studenoga jutra, oči zaklopili, da mu ova djeca danas, mogu svoje mirno jutrom otvarati. Da mu težinu na sebi ima tko ponijeti.

Nije grad pao. Samo spava.
Na umornim kapcima i žuljavim rukama spava.
Znaš ondje, gdje Dunav ljubi nebo.
Ono nebo s čije druge strane, oni gledaju dolje. Promatraju. Svoje sinove i kćeri. Svoju braću. Svoju djecu kako se smiju.
I neka se smiju.
Neka se zbog njih, nikada više prijatelju, ne prestanu smijati.

(I.Klarić)